Na mladima svijet ostaje, kazao je nakon jednog događaja neki lokalni polupolitičar, i za potvrdu svoje mudrosti za svaki slučaj me priupitao: ''Je li tako, Velo?'', te pogledao u jednog mladića koji je bio u našem društvu.
-Tako i nikako drugačije, uzvratio sam mu uz namješteni osmijeh i sjetio se kako je nekoliko godina ranije isti taj čovjek također govorio da na mladima svijet ostaje, a pogledom pokazivao na moju generaciju. Možda izgubljenu generaciju.
Ovog kratkog razgovora sjetio sam se nedavno, kada se moja generacija na 'privremenom' radu u inozemstvu nakon Uskrsa ponovno vraćala 'svojim domovima' u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Norveškoj, Irskoj…
Političari i polupolitičari ostaju uglavnom isti, a mladi na kojima svijet 'ostaje' već su doživjeli više smjena generacija. I doživjet će ih još. Jasno je da na mladima svijet ostaje i nije to neka mudrost, ali ga mladi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini već godinama prepuštaju mlađima i odlaze, a mlađi ga ostavljaju još mlađima, dok ovi još mlađi svijet prepuštaju najmlađima i ostat će sve to, ako se ovako nastavi, prepušteno samo sebi. I našim 'liderima'.
Nije iseljavanje problem samo Hercegovine, Bosne ili Hrvatske. Problem je to cijeloga svijeta i migracije su stalne, a bilo ih je i bit će ih uvijek. Najnovija iseljavanja s ovih prostora nisu samo zbog ekonomskih razloga. Ljudi, posebno mladi, ne vide nadu. Nemaju nadu da će biti bolje za godinu, dvije, pet, deset… pa da se strpe do tih boljih vremena. Ukrali su im nadu. Upravo na to upozoravao je i sam papa Franjo riječima: Ne dajte da vam ukradu nadu. Nisu sigurni da će se njihovo školovanje, znanje, rad, trud… ikada isplatiti, jer vrijednosti su iskrivljenje.
Mnogi bogataši koji danas imaju novac, imaju samo novac. Nemaju ništa drugo. Već je antologijska ona izjava jednoga od njih da ga se sve može pitati osim kako je zaradio prvi milijun, a budući da imaju novca, imaju i moć kreiranja javnog mnijenja, a budući da nemaju ništa osim novca postavili su stvari na način da je svatko tko je bez novca nevažan, nebitan, neuspješan…, a do prvog milijuna više se ne može tako tako lako kao nekada i onda kod ljudi nastaje razočaranje. Razočarenje jer ne mogu pokazati svoje kvalitete. Razočarenje jer se svojim znanjem i radom ne mogu obogatiti, a bogaćenje (definicija bogaćenja bi mogla biti: zgrtanje nepotrebnog novca) je postavljeno kao imperativ.
-Nemojte nikada biti žalosni muškarci i žene: kršćanin ne smije nikada biti takav! Ne dopustite da vas obuzme obeshrabrenje! Naša se radost ne rađa iz posjedovanja mnogih stvari, nego izvire iz susreta s Osobom: Isusom koji je među nama; rađa se iz svijesti da s njim nikada nismo sami, pa ni u teškim trenucima, ni kada nas životni put namjeri na probleme i naizgled nesavladive zapreke, a ima ih mnogo, rekao je papa Franjo, ali je razumljivo kako je i to mnogima teško u današnjem društvu. Prema nekim istraživanjima BiH je najkorumpiranija zemlja na svijetu. I ne zna se još šta je teže. Ostati ovdje živjeti ili odavde ići.
Komentirajući razloge iseljavanja kardinal Vinko Puljić kazao je kako jedan od razloga može biti i ozračje napetosti i nesigurnosti koje "stvara zamornost da ljudi ne osjećaju da je tu kod kuće". "Drugo je sigurno igra sa ljudskim pravima", kazao je kardinal Puljić koji je potom izrazio mišljenje da se u sve može nadovezati i obiteljski odgoj jer se u pojedinim obiteljima ne odgaja za život, nego za uživanje. Među ostalim elementima koji su mogući uzročnici iseljavanja naveo je i nedostatak ljubavi prema zemlji, točnije neuvažavanja nasljeđa naših predaka.
-Oni su za tu grudu ginuli, na njoj umirali, a mi to ne znamo cijeniti. Na poseban način, oni koji su za tu grudu ginuli, danas je badava ostavljali. A onda, ja smijem otvoreno reći, Europa nema djece, treba joj radna snaga pa nas tako na jedan perfidan način usisavaju i 'gotove' ljude dobiju. Tako pokrivaju svoje potrebe, a nama kako bude, kazao je kardinal Puljić. A neće biti dobro.
Djece sve manje ima i Hercegovina za koju se govorilo kako cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli, ali to više 'ne drži vodu'. Nekada je, primjerice, dvoje djece iz obitelji odlazilo u zapadne zemlje, jedno ili dvoje u Zagreb, a dvije ili troje opet ih ostajalo na ognjištu. Obitelji su već godinama s manje djece pa danas na ognjištu ne ostaje nitko – jednostavno ljudi odlaze, a obitelji nestaju. Ako se ovako nastavi mladih na kojim naš svijet kao treba ostati jednostavno neće biti. Svijet neće imati na komu ostati nastavi li se ovaj trend iseljavanja. Stoga mladi ne bi trebali čekati da im ga se ostavi, jer im ga nitko neće ostaviti, nego taj naš, odnosno svoj, svijet sami trebaju uzeti, iako je i odlazak svojevrsni način borbe i neki oblik revolucije.
