Nogomet, košarka, rukomet… posljednjih dana u klupskim sportovima dijele se nacionalni i kontinenatlni trofeji. Ruke su u zraku. Pehari iznad njih. Srce iskače iz grudi. Suze radosnice u očima. Kako igrača osvajača, tako i navijača koji su se poistovjetili sa svojim ljubimcima. Dok ih gledamo uz televizore rečenice poput ''blago njima'' ili ''a je im lijepo'' poprate sve to. Prečesto zaboravimo da taj uspjeh nije došao preko noći. Godine i godine napornog rada, za neizvjesnu budućnost, i vjera u svoj cilj dovela ih je do kraja. Do ruku u zraku iznad kojih je samo pehar. I Nebo!
…sav ovaj sjaj i pobjeda
i pehar naš
znam da vrijedio je bola…
Pjeva nam Gibonni u svojoj pjesmi Mi smo prvaci. Svjesni su svi sportaši da je vrijedilo bola. Svjesni su da se ne može preko noći doći do cilja, da je uvijek naporno svakome i svugdje se dokazivati, ali upornim i poštenim radom sve se isplati. I Ivan Dodig jedan je od takvih sportaša. S partnerom Marcelom Granollersom stigao je do finala turnira u Rimu, jedan turnir već su osvojili i u utrci za London, odnosno prema bodovima osvojenim u ovoj godinu su na 5. (slovima: petom) mjestu na svijetu. Peti na svijetu. Skloniji smo zbrajati koliko je novca zaradio, zanemarajući pritom koliko je uložio u sebe, nego zbrajati njegove treninge, mečeve, putovanja, rad, rad i rad koji je uložio da bi bio peti na svijetu, a nije još prošlo ni pola godine. Sudeći po dosadašnjim igrama, on i Marcel Granollers sigurno će još napredovati.
''Ja sam vam najbolji primjer da se rad isplati'', davno jednom poručio je naš Dodig klincima koji žele biti tenisači, sportaši, ali poručio je to i svima nama. Nebitno na zanimanje. Samoća na čestim putovanjima, odvojenost od obitelji, u početku i manjak novca… Sve je to s čime se susreću sportaši u svojim karijerama dok hodaju po trnju, prije nego dođu do zvijezda. Ali slijede svoju zvijezdu! Sjetimo se i Luka Modrića dok je igrao u Mostaru, prije nego je pokorio Europu.
Podižem grumen zemlje ponosne
u ime svih naših žuljeva
zemlja pamti sva naša leđa zgrbljena
i molitve naših kraljeva…
Također su stihovi iz Gibonnijeve pjesme, i ne samo da pamti, i žuljeve, i leđa zgrbljena, i molitve… nego na kraju sve i vrati. Svakodnevno možemo vidjeti sportaše kako se križaju i pomole uoči i nakon natjecanja. Uskoro će, kada im sezone završe, mnogi pohrliti i u Međugorje gdje će tražiti duhovnu okrjepu. Stipe Pletikosa cijelu je karijeru nastupao u majici iz Međugorja s likom Gospe ispod dresa. Tu je i njegov kolega Ginaluigi Buffon, zatim Roberto Mancini, Francesco Toldo, Mateo Kovačić, Bojan Bogdanović, talijanski vaterpolist Maurizio Felugo… Nemoguće je nabrojati sve sportaše koji su duhovni mir tražili u Međugorju. I našli ga. Tražit će ga i ovoga ljeta, bježeći od medija, jer popularnosti im je dosta. Za razliku od brojnih političara sportaši svoj dolazak ne 'razglase na sva zvona', ali ih mediji ipak pronađu, dok oni traže ozdravljenje duha u zdravom tijelu.
Tijelo sportaša ima veliku snagu, pa da bi mogli funkcionirati moraju osnažiti, i u sklad s tijelom dovesti i snagu duha. Za to je potreban vjera. Zahvaljujući radu i vjeri, sportaši su napravili sjajne karijere, ali unatoč velikom uspjehu i velikom novcu na računu, koji najčešće vidimo i komentiramo nisu se uljuljkali u svom uspjehu. Oni i dalje i rade, i vjeruju. I ovih dana mnogi će doći do zvijezda koje su preko trnja slijedili godinama. A oni koji nisu i dalje uporno vjeruju u svoj uspjeh, radeći na tome da do njega i dođu. I slijede svoje srce, baš kao i Jura Stublić kada u pjesmi kaže:
Sva kola slijede ceste
kao brodovi valove
a ja slijedim moje srce
njegovo glasno lupanje
A mi? Jesmo li spremni slijediti svoje srce, iako je to često teži put, ili kao što je i naša kolumnistica Ivana Milićević pitala 'slijediš li zvijezdu?'
