Temu za kolumnu dogovarali smo još u četvrtak. Ovaj prostor već je bio rezerviran za priču o uspjehu hrvatske rukometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Priču o vjeri u Boga i sebe, priču o medalji, priču o radu, zalaganju, upornosti…
Unatoč tome što su dvije pobjede pretvorili u poraz, rastužili naciju, izgubili najprije mogućnost borbe za zlato, a potom i broncu, osvojili su četvrto mjesto. Da, osvojili su četvrto mjesto. Hladne glave može se reći kako je i to uspjeh. Biti četvrti na svijetu nije malo, iako uvijek može bolje i bit će bolje već na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj za manje od godinu dana. Vjerojatno bez izbornika Babića o čijem ostanku će se sutra raspravljati i glasovati. I to samo zbog jedne lopte. Često je tako i u životu, za mnogo stvari postoji samo jedna prilika i treba je iskoristiti. Druge možda neće biti, vidjeli smo to i u subotu. Ne oklijevajmo! Prošlost je prošla, budućnost je neizvjesna, ostaje samo sadašnjost.
Brojni mediji, udruge, pojedinci… natjecali su se posljednjih dana u tome tko će više ocrniti vjeru i narugati se vjernicima. Unatoč brojnim osudama i podsmijehu ni reprezentativci, ni izbornik nisu zatajili svoju vjeru. To se traži i od nas vjenrika u svakodnevnom životu. Za pobjede su odreda zahvaljivali Bogu, a za poraze? Također, prihvatili su ih kao sastavni dio sporta. Iako bi u očima mnogih bili veći ''frajeri'' da to nisu spominjali.Ne zatajimo svoju vjeru, još je jedna lekcija naučena od njih.
Krv, znoj i suze u svoj uspjeh uložio je svaki sportaš pa tako i hrvatski rukometaši. Rad se uvijek isplati, pokazali su nam to i hrvatski rukometaši, ali uz to smo mogli vidjeti i kako se nikada ne treba predati. Raditi treba do kraja, a ne ostaviti posao nedovršen, što se njima dogodilo dva puta. Tu učimo na njihovom greškama – u polufinalu su klonuli duhom nakon promašenog šuta za pobjedu, a u borbi za broncu, prestali su raditi kada su bili uvjereni da je gotovo i da su osvojili treće mjesto. Nije bilo gotovo. Završimo započeto, bila bi još jedna lekcija naučena od njih. Na njihovim greškama.
Spomenuli smo onaj šut za pobjedu u polufinalu. Da je Horvat zabio nacija bi slavila, svi bi bili sretni i nitko ne bi prigovarao ni igračima ni stručnomm stožeru. Puno toga u sportu ovisi o jednoj lopti. Ponekad je potrebna i sreća, a ona je bila na strani protivnika, međutim nakon tog promašaja društvene mreže su eksplodirale. Masa se okomila na njih. Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen, odnosno svi oni koji su pogodili odlučujući udarac u polufinalu nekog svjetskog prvenstva imaju pravo kritizirati, a takvih je, barem kod nas Hrvata, jako malo. Ne klevetajmo i ne osuđujmo, još je jedna lekcija koju iz ovoga možemo naučiti. Posebno u situacijama u kojima ne znamo kako je onome koga osuđujemo, a najčešće ne znamo. Svi oni veliki rukometaši i sportaši koji su bili u sličnoj poziciji poput Horvatove, znaju kako je to teško i nisu ga kritizirali, potom su i ostali zašutjeli, a i svi reprezentativci stali su iza njega. Stanimo iza prijatelja, iza ljudi u teškim situacijama i podržimo ih!
Jedno objašnjenje dao je i slovenski izbornik Veselin Vujović, koji je kazao da Babić sigurno ne zna objasniti kako je izgubio, niti on zna objasniti kako je pobijedio, te da je on u tom neznanju bolje prošao. I to je to, ako ne može Vujović objasniti kako je pobijedio, ne možemo ni mi, jer neke stvari nam jednostavne nisu ni dane da ih razumijemo. Ne možemo sve shvatiti. I ne trebamo.
Uz to rukometaši koji su nas uveseljavali i rastuživali proteklih dana pokazali su nam još jednu bitnu stvar, koju često koristimo i za osobnu utjehu – nitko nije savršen!
