Krajem mjeseca srpnja boravio sam u Međugorju na datumski pomjerenom Festivalu mladih – Mladifestu. Promjena datuma nije uvelike utjecala na Mladifest. Mnoštvo vjernika, izvaredan sadržaj, tisuće ispovijedi, slavlje svetih misa i pobožnosti učinili su da je još jednom Međugorje postalo duhovno središte Crkve u okrilju Majke Marije – Kraljice Mira. Promatrajući svakodnevni program i kako su mladi, ali i stariji, reagirali na taj program čini mi se važnim prepoznati neke bitne karakteristike koje nam mogu poslužiti i za osobni rast i razvoj u vjeri, ali i kao model za toliko spominjanu evangelizaciju.
Dan Mladifesta u Međugorju započinjao bi molitvom. Ta je molitva pak bila dvostruka. Rano ujutro, dok se mladi tek ustaju i spremaju za dan, fratri – domaćini ovoga susreta – molili bi jutarnju molitvu i slavili svetu misu. Kasnije toga jutra svi sudionici bi se okupili u molitvi na vanjskome oltaru. Govori nam ovo o prvoj bitnoj karakteristici našeg živoga u vjeri i naših evangelizacijskih nastojanja: sve mora počinjati s Gospodinom. I ne samo da mi svoj dan ili svoje poslanje trebamo počinjati s Gospodinom u molitvi, nego trebamo imati ljude, muškarce i žene, koji su poput onih starozavjetnih čuvara koje je Gospodin postavio na zidine svoga grada. Njihova je zadaća Bogu predavati svako dobro nastojanje Crkve.
Sljedeći korak jednoga mladifestskog dana bila je kateheza. U naše moderno vrijeme u Crkvi ne govorimo dovoljno o potrebi kateheze. Kateheza je ne samo učenje o tajnama vjere, nego i uranjanje u Otajstvo Vjerovanoga, uranjanje u Otajstvo Boga samoga. Onoga koga volim, ja želim upoznati. Mladifest u Međugorju podsjeća i pojedince i Crkvu da se Bogu ne može pripadati ako ga se ne upoznaje u svoj ljepoti onoga pologa vjere kojeg je on sam ostavio Crkvi.
Međutim, da naše znanje ne bi bilo tek puka teorija, Mladifest nam donosi svjedočanstva. I to kakva! U njima otkrivamo što je Bog kadar učiniti u životu onih koji su ga upoznali i koji su mu se predali. U svjedočanstvima nam vjera postaje životna. I dok nas kateheza uzdiže u visinu Božjeg Otajstva, svjedočanstvo nas uvodi u dubinu iskrenoga odnosa s Gospodinom. Ove dvije dimenzije, kateheza i svjedočanstvo, su nam obje potrebne i jedna bez druge ne idu. Svatko od nas tko želi rasti u svojoj vjeri i tko želi služiti kao oruđe Božjega poslanja mora zadovoljiti ova dva kriterija ukoliko želi biti istinit i vjeran. Boga treba upoznavati i ljubiti svim srcem svojim i svim umom svojim.
A onda slijedi vrhunac jednoga dana na Mladifestu, vrhunac našega duhovnoga života i našeg pastoralnog nastojanja – slavlje sakramenata. Ispovijeđu opravdani, u svetoj misi Gospodinu predani, njim samim nahranjeni – postajemo ono što slavimo. Tu nam se otkriva zašto nam Crkva govori da je slavlje liturgije, slavlje sakramenta izvor i vrhunac našega duhovnoga života. Kada smo ispravno pristupili ovim početnim koracima, kada smo dan i poslanje započeli s Gospodinom vjerujući i u molitvu drugih, kada smo Gospodinu predali svoj um i svoje srce, svoja pitanja i svoja iskustva – sada mu možemo predati i svoj život. Slavlje sakramenta ispovijedi i euharistije nisu ništa drugo nego predavanje i otvaranje života Bogu i dopuštanje da on spasenjski djeluje u nama. To nas Mladifest uči. U središtu nije ni znanje ni iskustvo, nego Krist koji ima snagu preobraziti svo ono u nama i oko nas.
Na koncu dana, poslije slavlja svete mise, uslijedila bi pobožnost, klanjanje, procesija. Mladifest nas tako podsjeća da se trebamo znati osvnuti na ono što smo proživjeli i doživjeli. U našem životu i u našem misijskom poslanju bitno je ostati u tišini, promatrati i razmatrati Otajstvo. U tim trenutcima Gospodin nam daje poticaje i uči nas kako dalje, ali i sigurnost da je ono što radimo uistinu dio njegovoga plana spasenja ne samo naše duše, nego i spasenja drugih. Ne samo da s Bogom započinjemo svoj dan i svoje poslanje, nego ono u njemu ima i svoj svršetak i sigurno ušće.
Zbog svega ovoga Crkvi je tako potreban međugorski model duhovnoga života i evangelizacijski model koji nam otkriva Mladifest. Sve s Gospodinom treba počinjati i završavati. U središtu mora biti Krist, a ne mi. Bogu se valja klanjati u duhu i istinu, odnosno njemu pripadati i svojim umom kojim ga upoznajemo i svojim srcem kojim ga osjećamo, spoznajemo i prihvaćamo. Vrhunac svega duhovnost nastojanja je u slavlju sakramenta u kojima nam Bog daruje sebe samoga, svoju milost i spasenjski djeluje među nama. I na koncu, kao i uvijek u Međugorju, sve ovo činimo pod zaštitom Majke Marije u čijem Bezgrješnom Srcu je naša sigurnost. Krenimo, dakle, činiti ovako kako nas uči međugorski Mladifest.
fra Antonio Musa
