U posljednjih dvadesetak godina u američkom javnom prostoru sve se više govori o jezičnim grupama, odnosno skupinama u društvu koje, prema onome kakvim jezikom govore, pripadaju jednom jezičnom plemenu. Nije to nikakva nova pojava u tome društvu koje je od svojih početaka bilo određeno miješanjem različitih plemena, rasa, jezika i naroda. Ipak, u ovo novije vrijeme jezične skupine se više ne stvaraju na temelju tih tradicionalnih identitetskih karakteristika. Sve se rjeđe u Americi čuje da mladi ljudi govore engleski jezik kojega bi se moglo povezati sa primjerice Ircima iz Bostona ili Talijanima iz Chicaga. Obrazovni sustav s jedne strane i izloženost masovnim medijima s druge strane su uniformirali izričaj u američkom javnom prostoru.
Peggy Noonan, američka novinarka i bliska suradnica bivših američkih predsjednika objašnjava da se u ovo novo vrijeme jezična plemena stvaraju na profesionalnoj osnovi. To znači da različite skupine u društvu govore profesionalnim žargonima pa učitelji komuniciraju učiteljskom terminologijom, računalni programeri programerskom, liječnici medicinskom, novinari novinarskom, svatko svojom. Nemali broj puta može se dogoditi da visoko obrazovana osoba nema pojma o čemu se razgovara ako se razgovor vodi isključivo profesionalnim žargonom plemena kojemu ona ne pripada.
Sve ovo dakako utječe i na Crkvu i na kršćanski govor kojeg je ona primila kao svoje misijsko poslanje od Gospodina uoči njegova Uzašašća k Ocu. Svjedoci smo kako tradicionalni kršćanski jezik s jedne strane često nema snagu probijanja zvučnih zidova koje su oko sebe stvorile nove generacije kršćana i onih koje treba učiniti kršćanima, a s druge strane na toliko mjesta se vidi kako je upravo taj tradicionalni kršćanski jezik najuspješnije sredstvo za komunikaciju onih vječnih Istina koje Crkva posjeduje i koje posjeduju Crkvu.
Kakvim nam je onda jezikom govoriti i što bi bio naš autentični kršćanski izričaj za ovo vrijeme?
Prema mišljenju mnogih, ovo je ključno pitanje koje Crkva treba sebi postavljati u ovome trenutku. Ovo pitanje uključuje dakako biskupe, svećenike, đakone, redovnike i redovnice kojima je i poziv i profesionalna obveza govoriti u ime Crkve, ali ne samo njih. Ono uključuje i sve one koji su po krštenju postali dio Crkve i primili to misijsko poslanje propovijednja Kristove Riječi do kraja svijeta i kraja vremena.
Crkva u SAD-u na početku ove korizme prolazi kroz jednu veliku tragediju. Naime, Nadbiskupija Los Angeles je objavila kako je u subotu, 18. veljače u svojem domu upucan i ubijen pomoćni biskup Mons. David O’Connel. Taj poznati svećenik proteklih je 40 godina proveo služeći imigrante u siromašnim gradskim četvrtima najbogatije američke savezne države Kalifornije. Mirio je zavađene strane, pozivao na prekid borbi kada su bande preuzele gradske ulice, bio je jedan od vođa pro-life pokreta i kao takav je ostavio duboki trag u životu kako mjesne Crkve u Los Angelesu, tako i opće Crkve u Americi. Već se danima nižu svjedočanstva o njegovom izvanrednom životu, jednostavnosti koja ga je krasila i svetosti kojom je privlačio. Biskup Robert Barron kazao je da je upravo biskup Dave, kako su ga svi jednostavno nazivali, jedan od nakristolikijih osoba koje je u životu imao priliku upoznati.
Gledajući u život biskupa Davida još jednom nam se otkriva kakav bi to trebao biti i kako bi trebao zvučati autentični kršćanski jezik. Bez obzira koji duhovni put odaberemo u širokoj lepezi onoga što nam Crkva u svojem iskustvu i svojoj mudrosti nudi, cilj svakog duhovnog nastojanja je postati sličnijim Kristu. I to u originalnosti naše osobnosti, prepoznajući trenutak u kojem živimo i darove koje nam je Bog udijelio za dobro svih. Takav jezik onda privlači svojom svježinom i svojom porukom. To je jezik kojeg svi jako dobro razumiju jer je izričaj kojim se i kazuje i pokazuje. Konačno, to je jezik koji nadilazi profesionalne kategorije i čovjeka upućuje na Vječnost u kojoj on postaje dio Kristovoga plemena koje govori jezikom ljubavi.
Ova kolumna na stranicama Radio postaje Mir Međugorje, medija koji majčinskom ljubavlju iz dana u dan progovara autentičnim kršćanskim jezikom, mala je pomoć na ovome putu sazrijevanja i otkrivanja uvijek novog i svježeg izričaja onoga u što vjerujemo i što se trudimo činiti. Kao vjernicima to nam je ne profesionalna obveza, nego poziv i poslanje koje proizlazi iz našeg kršćanskog imena.
