U mislima dolazim pred Tebe i spremam riječi
ali opet ostajem daleko i ne usudim Te pitati gdje si.
Dovoljno sam svjesna da sam odlutala ja.
Ovaj trenutak srama i neugodne malenosti ne može se usporediti niti s jednim prije.
Niti pred roditeljima, niti prijateljima, niti profesorima.
Nisi ti daleko, Bože.
Vidim te krajičkom oka, stojiš na istom mjestu,
još se i više rukama primičeš.
A ja ne znam gdje sam.
I isto kao kad ne želim vjerovati kartama ni navigaciji,
nego se namjerno okrećem u krug, i vrtim istim ulicama,
okrećem u onim slijepima i strahujem da čitava iziđem na poznato i sigurno.
Ali uzalud, svaki zid ostavlja ožiljke i mijenja.
U retrovizorima gledam sve iza sebe.
Bez Tebe ne mogu, Bože, više ne mogu.
Molim Te, zaustavi me.
