U ono vrijeme govoraše Isus: “Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo, te mu se ptice nebeske gnijezde po granama.”
I opet im reče: “Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.” (Lk 13,18-21)
Malo je teško vjerovati da u ovim prispodobama i na takav način Isus podučava najuzvišeniju istinu o prisutnosti Božjeg kraljevstva u srcu našeg svakodnevnog života. U ono vrijeme kad govoraše Isus, imam osjećaj da je ove prispodobe propovijedao u polju ili na rubu ceste, negdje usput, a ne u sinagogi ili Hramu. Toliko smo zauzeti drugim stvarima da nemamo vremena stati i slušati što nam netko priča usput, a tek da nam nešto crta u usporedbama, zar nas ne može poštedjeti dječjih igara pričama i reći jasnije, konkretnije?
Isus odraslim ljudima, nekima starijim i od sebe, govori blago i u slikama kao djeci, priča priču o malim počecima i sjajnim završecima. On, putujući tesar, koji propovijeda o Kraljevstvu koje je na Nebu gazeći rubove zemaljskog Rimskoga carstva živa je ilustracija u boji ovih prispodoba koje nam crta. Unutar jedne generacije njegova riječ proširila se na najudaljenije dijelove carstva i malo preko. Više od dvadeset stoljeća kasnije, ne postoji čovjek na svijetu koji ne zna za Tesara iz Nazareta, a trećina svih ljudi koji žive na zemlji potpisuju se kao njegovi poznavatelji, sljedbenici, prijatelji… On sam je jednak tom kvascu o kojemu nam govori. Kvasac može promijeniti tijesto jedino ako je jedno s njim. Od njega nema koristi ako stoji u posudi s poklopcem pored brašna ili zdjele tijesta pokrivenog krpom. Bit kvasca je sjediniti se s brašnom, ne “pika se” odvojenost čak ni minimalna. To je ono čemu nas uči Isus, uvijek i uvijek iznova, važna je zauzetost i prisutnost, prožimanje i biti jedno.
Kvasac i zrno gorušice su sitni, mali zrnati detalji velikog stvaranja koji su tako potrebni za nešto veliko, imaju svoju ulogu i zadaću, neophodni su za neke lijepe stvari. Kvasac i zrno gorušice su obrisi linija kojima nam Isus crta sliku kraljevstva.
Što su kvasac i zrno gorušice u (ne)vidljivim svakodnevnim koracima prema kraljevstvu?
Molitva je kvasac i zrno gorušice, lijepa riječ i zagrljaj i suza, i isprika, i iskreno pokajanje su kvasac i zrno gorušice, i prvi korak, i odluka, i novi projekt, i radionica, i položen ispit, i promjena radnog mjesta su kvasac i zrno gorušice, i jedan poziv, i opomena psovke, i inspiracija, i pjesma su kvasac i zrno gorušice, i odricanje, i dan posta, i pospremljena soba, i izmoljena pokora, i poziv na kavu su kvasac i zrno gorušice o kojima govori Isus, mali počeci koji vode sjajnim završecima, prašnjavi neznatni koraci koji vode na oblake, u Raj.
Gospodine, daj
da nam se naši današnji koraci ne čine mali i nepomični,
Ti ih usmjeri prema ulazu u Kraljevstvo.
Ivana Miličević
