Lampica rezerve automobila, slaba baterija na mobitelu, poruka da ističe bon, koverte računa, pun inbox, pozivnice na mailu… Oko nas toliko trepću, šuškaju, zvone i uz zvuk iskaču obavijesti i upozorenja koja mi, koliko god to htjeli ili ne htjeli, više ili manje pažljivo i odgovorno planirali, moramo zapisivati u stupce i retke rasporeda. Ako ništa u zamišljene stupce i retke u glavi. A onda sve ‘upratiti’, pokušati ne zaboraviti i uspješno odraditi. Jer to je zadaća, odgovornost i život odrasle, mlade i(ili) malo manje mlade, sebe svjesne, zrele osobe. Rekla bih, svakodnevnica je to i stvari koje se podrazumijevaju. Obični, neupečatljivi poslovi koji vrte kolo našeg života, pokreću nas, potiču i o njima pretjerano ne razmišljamo jer smo već naučili rutinski ih rješavati.
A onda, ponekad, iznad naših glava isto tako zna treperiti jedan mali znak križa koji šalje upozorenja da nešto nije u redu, a mi, u želji da popratimo sve horizontalno i zemaljsko, Njega iznad visine čela jednostavno ne vidimo.
A je li i taj križ koji je znak svega onoga što jesmo i što se krije iza 2 Kor 13, 4-6 zadaća, odgovornost i život odraslog, mladog i(ili) malo manje mladog, sebe svjesnog, zrelog katolika?
Zašto je uvijek tako lakše odrađivati, ne ostavljati po strani, ne gomilati dok ne zagusti nego njegovati i čuvati sve ono što čini tijelo od onoga što je duša? Dok mirišemo tijelo zaboravljamo čistiti dušu, i lakše nam je čekati red u banci nego onaj do ispovjedaonice.
Možda je to zato što Nebo ‘plave koverte’ ne šalje po poštaru odmah par dana nakon nego čeka. I čeka… Čeka da nam umjesto plave boje koverte pred očima zaplavi boju neba kada očajno i skoro bez nade, pogledamo gore negdje iznad svega, u Njega koji nam jedini preostaje nakon svih ispucanih pokušaja. Možda zato što je ono vrijeme planiranja ‘na knap’ i užurbanog hoda da se sve stigne lakše nego zaustaviti sve, otvoriti Bibliju i pročitati 2 Kor 13, 4-6. Možda zato što je manje komplicirano otpetljati sve zamršene obveze i snove za budućnost nego misli ovoga trenutka. Možda zato što znamo da je duša dragocjenija i zahtjevnija. Za očuvati od ogrebotina, za njegovati pravim lijekom, za hraniti raznoliko, kupati djelotvorno i svijetu u najljepšem sjaju pokazati. I onda odustajemo prije nego što zapravo počnemo.
Osluškujmo znakove. Provjeravajmo lampicu spasenja. Čuvajmo dušu; tijelo ostaje ovdje gdje smo sada.
