Gdje si do sad?
Otvorenih očiju brojim do sto, i malo preko, glasnije.
Oko sebe se osvrćem, zakoračujem.
Ne vidim te. Ne pronalazim te. Kao da te zemlja progutala, tako znaju reći ljudi.
Rukama oči pokrivam a opet kroz prste gledam, i nastavljam brojiti.
Kao da ti znaš da te brojevima zovem.
Tražim…
Marija me podsjeća; ona te tri dana tražila.
Tragove ti je vreva ljudi zamela, nije ni ona bila kriva, ti si bio na dobrom mjestu,
ali ljudski vrtlog stopa i buka sve je poremetila.
Između šarenih dugih haljina, muškaraca i žena, razgovora na trgu i dječje igre,
iščeznuo si.
Izgubila te. Ispred očiju samo, ne iz srca. Naravno da ne iz srca.
Tri dana te tražila. Zvala, i dozivala, i pitala za tebe, i tragala korak udaljena ispred drugih, postrani zastajala i tražila sama.
Svom čežnjom svoga srca oplakivala izgubljenog joj Boga.
Tražim…
I kad pomislim da i ti kao i čovjek započinješ neki novi krug, nove igre skrivača, s nekim novim bez mene, čujem te. Nisi kao drugi. Ti tražiš mene. Jedini Ti.
Govoriš mi i rukama pokazuješ. Tražili smo se.
Što? Tu si. A ja sam mislila…
Nisam znala da trebam pronaći sebe
prije nego uspasim Tebe.
Prvo pronaći sebe.
Jedini si Ti i Pastir i izgubljena ovca, traženja vrijedan, čežnje dostojan, napetosti smirajem nagrađene zaslužan…
Isus, koga si Djevice u hramu našla.
