Još uvijek mi od svih čudesnih i prekrasnih zimskih bajki, s puno detalja i dirljivim raspletima, od svih dobrih likova koji pobjede zlikovce i spase radost Badnje večeri, najljepša božićna priča ostaje Franjin Božić 1223. godine, drama po istinitom događaju, neprolazna i neobjašnjivo velika i sveta. Franjino neponovljivo božićno iskustvo u Grecciu zbilo se u vrijeme njegove velike kušnje koja ga je mučila, godinu dana prije primanja rana i tri godine prije njegovog slavnog preminuća, u zbunjenosti kada je mislio sve napustiti i prepustiti drugima, u vremenu duge priprave došašća i iščekivanja, i to netom poslije povratka iz Svete zemlje i Betlehema u realnost svog života u bratstvu. Dijete Isus donijelo mu je mir u srcu. Darovalo mu se jer je i on svega sebe darovao Njemu. Može li se Božić uopće drukčije i slaviti?
„Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac“. Tako Toma Čelanski opisuje ono što je u Grecciu bilo pripravljeno prema Franjinoj zamisli. Ne spominje se lik Djeteta, niti lik Marije i Josipa, niti anđeli i pastiri. „Jasle su oltar gdje se služi svečana misa“, stoga Franji nije bio potreban lik Djeteta jer ono će doći u liku euharistijskoga kruha: „Ništa naime tjelesnoga na ovome svijetu nemamo i ne vidimo od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi, po kojima smo postali i po kojima smo otkupljeni od smrti za život“. Zato je Franjo svečano pjevao evanđelje, zato s ljubavlju i slašću izgovarao ime „Isus“.
A najljepše od svih saznanja je da je Franjo, doživjevši blizinu i neopisiv osjećaj Betlehema i otvoreno srce na mjestu gdje je rođena Ljubav kao Dijete u jaslama, taj isti osjećaj želio i bio spreman darovati svojoj braći, svojim prijateljima u malom talijanskom mjestu tada, i svima koji iščekuju Božić poslije njih, darovati im nešto tako jako da vide očima i prihvate srcem. Bio je spreman. Franjo se iznad božićnih jaslica osjeća „domaće“, „svoj na svome“, kao onaj koji gleda radost u oštroj slami, zadivljujući se siromašnim povojima novorođenog Kralja koji postaju mjerilo kroja njegove odjeće i cijeloga življenja; savršeno veselje, umiranje sebi, radosno služenje. Sve jer je znao iščekivati, proživjeti došašće da bude spreman za veliki dan rođenja, u molitvu se prepustiti, dati i primati, sebe mijenjati, druge prihvaćati.
Kako mi se ta spoznaja sedamsto devedeset i sedam Božića nakon te noći u Grecciu čini preteška, daleka, neuhvatljiva. Nisam spremna. Iako se pripremam, nisam spremna.
„Još sasvim malo vremena i doći će onaj koji ima doći; neće kasniti“ (Heb 10, 37).
U međuvremenu postajem spremn(ij)a za sve drugo.
„Jeste li spremni za veliko adventsko darivanje?“. „Još samo dva dana do premijere novog božićnog filma, jeste li spremni?“. „Spremite se jer stiže velika nagradna igra za sve.“ „Pripremite tople kapute, čeka nas bijeli Božić!“.
Zašto me netko ne upita jesam li spremna gledati svoga Boga koji leži na slami? Jesam li spremna ustati iz toplog kreveta i na zornicama, jutro za jutrom, odslušati sve one ulomke evanđelja koji pozivaju na budnost i dolazak Isusa koji pravedno sudi? Jesam li spremna tek nakon 17. prosinca osjetiti onu radost koja je oku i uhu vidljivija i malo jasnija?
Došašće je, osim najljepšeg, most wonderful i najsjajnijeg vremena u godini također, vrlo paradoksalno, i pokorničko vrijeme jer nam Crkva pred oči vrlo mudro i suptilno stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni, jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, uvijek.
Znam li iščekivati ili (mislim da) sam već spremna?
Dok iščekujem, s kojeg dijela srca brišem prašinu, što trebam utopliti, što izvući s tavana, što oprati i namirisati, čega se rasteretiti, za što pripraviti mjesto i vrijeme? Dok iščekujem, a čekati mi je još, koliko strpljenja, razumijevanja, postojanosti čuvam u džepovima? Dok iščekujem, koliko se puta upitam kakva ću biti kada dođe, kada se rodi, kada na križu izdahne, kada dođe živ s ranama?
Dok iščekujem…
Znam li priznati da nisam spremna?
