Krist, nada naša (samo si Ti)!
Prije nešto manje od godinu dana na vlastitoj koži smo osjećali kako je to brinuti se i u nebo gledati hoće li koja kap kiše zacrniti oblake i pomiješati planove pažljivo slagane mjesecima i umanjiti radost hrpi ljudi na jednome mjestu. Toga su nam ranoga jutra u Međugorskoj crkvi riječi psalmista svima jednako odzvonile u ušima. Razdrmale nas i natjerale da gledamo jedni u druge, da ponovimo i još jednom sami sebi šapćući u bradu ponovimo onaj zadnji redak. Kao da smo od svih riječi čuli samo njih. Valjda se svatko hvata za ono što traži i u galami uspije čuti ono čemu se nada. „…Brežuljci se opasaše radošću.“ A mi smo toga jutra tražili baš to. Izgubljenu nadu. Nadu koju smo izgovarali i danima pjevušili a opet nam je ironično iščezavala iz ruku. Bili smo spremni na borbu s kišom, razočaranjem, sumnjom, ljutnjom i zbrkom. Ali Nebo je očito baš onoga trenutka kad je bilo najpotrebnije pustilo sunce da probije tonama teške kišne oblake i da nas, obučene u drečave majice, natjera da pogled dignemo visoko, na trenutak prestanemo skakati, trčati uza stranu, i shvatimo da je On možda samo želio da budemo s Njim, u srcu Njegove crkve sigurni i od kiše sakriveni a tek onda istrčimo i poletno nastavimo koračati sunčanim svijetom. Ovih je dana ta ista ekipa ljudi, u prilično sličnom sastavu, pakirala stvari za Vukovar. Kišobran, kabanicu, rezervne čarape u ruksaku ali i sunčane naočale i malu kremu za sunčanje. Pakirala je stvari za Vukovar i molitvom srca pripremala da budu dostojna stajati na mjestu „gdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce domovine“. A Vukovar im je uzvratio svaku njihovu molitvu. Pokazao im na izranjenim zidovima kako piše ponos, kako se u očima branitelja sjaji vjera dok se oko njih skuplja mladost, kako ravna Slavonija ponovno rađa nova polja, kako Dunav dokle ga košava uzburkava kao jeka odnosi glasove s oltara, kako su tisuće ruka podignute visoko i kao da Ga žele dosegnuti mašu pod oblake. Barem ovih par dana pokazao je što znači nadati se, živjeti, vjerovati, boriti se. I spremio nam u srce i u sjećanje, u svega tri dana, mnoštvo vrijednosti. Priče branitelja pričane uz čašu graševine iza večere, brižnost naših obitelji domaćina, brojeve telefona novih upoznatih ljudi, ogromnu količinu zajedništva u različitosti, poveznicu Hercegovine i Slavonije, uspomene stvarane u noćnoj vožnji autobusom uz Bosnu, nove stihove pjesama i fotografije, neprospavane noći, poneku suzu zahvale i ponosa, i osjećaj Božje blizine napuštenima. Oprezno nam pokazao vjeru na djelu na svakom kutku Grada Heroja i spremio nadu da je ponese svatko od nas trideset tisuća svojim domovima. Nada. Jer je On ponovno dokazao da je sve u Njegovim i samo Njegovim rukama. Jer samo On ima moć skupiti trideset tisuća srca potpuno različitih a u Njemu istih, rastjerati oblake i razveseliti malovjerne, da im prsa kucaju kao jedno i jednakim ritmom i na pričesti i na himni, da se drže za ruke, pričaju o Njemu i hrabre jedni druge. Jer je On jedini Smisao i snaga i pokretač. Jer samo u Njemu krije se Nada naša, ona na trenutke duboko zakopana koja se jedino u Njemu može otkriti.
