Nisam željela da ovo bude još jedan u nizu tekstova o razmišljanjima koje možemo pročitati ovih dana kako bi izgledalo to da se Isus rađa u 2019. Svima nam je i više nego dovoljno jasno da ništa, skoro pa ništa ne bi bilo jednako. Možda nešto i bi, ali bi tek tada cijela priča i svi detalji rođenja djeteta čiji je otac Bog a majka djevica, i koji je Svevladar a rađa se u jaslama bila mislima nevjerojatna, neuhvatljiva, čud(es)na, nesvakidašnja. I stvarno, ona i jest nesvakidašnja u bilo kojem vremenu da se dogodila. Zato nisam sliku malog Isusa zamišljala u našoj svakodnevnici, nego sebe pokušala vratiti u to jedno davno vrijeme, u daleki grad.
Što bismo djevojka koja je ljudsku povijest promijenila jednom svojom rečenicom i ja mogle imati zajedničko?
Marija je bila obična, jednostavna, mlada djevojka svoga vremena, godinama možda mlađa i od mene. Do anđelovog pohoda, nemamo razloga smatrati je imalo drugačijom od drugih Židovki vremena i prostora u kojem je ona živjela. Zasigurno je imala svoje male planove, želje, tajne koje je povjeravala onima koje je najviše voljela i kome je vjerovala. Možda je u svojoj glavi imala raspored u kojem je popunjavala kada i što želi u svojim danima ispuniti. Ponekad bila neozbiljna i djetinjasta, vjerojatno je. Sve do trenutka Božjeg dodira. Nakon toga ništa nije bilo isto.
Je li Marija imala svoj planer? Anđeo sigurno nije imao svoju rubriku u njemu. Možda u tome trenutku niti muškarac niti dijete nisu bili dio planova, a kamo li Josip kojega ne poznaje. Kako je uspjela prihvatiti sve ono što nije zamislila? Je li ikada bila preplašena, umorna, razočarana, živčana? Jesu li njezini najbliži na njoj išta od toga mogli prepoznati? Jesu li joj znali prići? Je li ona dopuštala da bude slaba, ranjiva, komplicirana, panična, da naglas izgovori svoje brige i zaplače? Ipak, bila je samo djevojka, žena…
Ne mogu čuti anđelov glas ni kakvo zvuči Božji navještaj meni kao što je slušala i čula Marija. Ne mogu ni zamisliti takvo jedno veliko otajstvo ostvareno u mladom životu, u trenutku kada život cvjeta, ne mogu ni pomisliti na takvu veliku promjenu koju bi jedan takav susret donio povijesti. Sve novo. Ali… Mogu gledati u nju, punu vjere. Jer to je ono što meni i njoj jedino može biti isto. Služiti i volju Onoga koji najbolje zna prihvatiti. Onda mogu biti slobodna svake navezanosti, očekivanja, ljubomore, straha od neizvjesnosti, od gubitka, od nepoznatog, od samoće.
Vjera. I pogled u nebo. I neplaniranje. I pouzdanje u propalim planovima. I nježna, teška, ženska smirenost. I potpuno predanje onda kad nema rezervne opcije. I potpuno novi, prazni planer. I olovka u Njegovoj ruci pa što god On napiše. I, svima nam želim mrvicu one Marijine vjere koja ne samo da premješta planine nego okreće svijet.
