Bože,
zadnjih dana mi se nekako čini da previše grabim od svih, od Tebe, od obitelji, od ljudi koje volim… Uzimam a ne znam vratiti, koristim a ne da mi se zahvaliti, čvrsto držim a dovoljno ne cijenim.
A od prvog koraka od ovih korizmenih četrdeset, od onog jutra Pepelnice kad mi je po glavi prosuto: „Obrati se!“, željela sam koračati hrabro i krupno.
Putem biti radosnija i zahvalnija.
Samo to, radosnija i zahvalnija.
A onda kad sam zastala na ovim koracima koji su sve bliži, bliži i teži, u ogledalu srca vidjela sam sve ono isto kao prije, već po nebrojeni put neostvarenu želju, svoj zadani cilj i čežnju.
Molim Te, pred ove zadnje korake koji me vode Tebi,
Tebi izranjenom i za tri dana proslavljenom, nauči me živjeti.
Živjeti tako da u svakom trenutku, svakoj osobi, svakoj gesti i molitvi Tvoga puta s križem na ramenu shvatim bit, smisao i ostvarenje života. Da osjetim dah i osjećaje na koži svakog od tih likova priče Otkupljenja. Od maslinove grančice pa do drveta križa.
Da u te iste grančice s početka priče koje se dižu visoko u zrak i ljuljaju uz „Hosana!“ jednako utkam plitka ljudska nadanja, sebična očekivanja i zadrtost koja će Te kasnije izdati i osuditi.
Da zaspem u Getsemaniju, perem ruke od životnih odluka i pravde, da čekam treći pijetlov pjev, da ti pletem krunu od trnja.
Ali daj da osjetim i žar da Ti dotrčim i obrišem krvavo lice bijelim rupcem, da Ti, pa makar i usput prisiljena pomognem nositi križ, da koračam usporedno i (o)stanem na Golgoti.
Daj da me križ ljubavi koji je svom svojom težinom zabijen u zemlju ponad Jeruzalema između križeva oholosti i kajanja, izazove da pogledam u Onoga gore kojemu se on visinom uzdiže.
Daj da osjetim sve, svaki uzdah, bol, suzu, molitvu, pa da kroz njih spoznam svoje svakodnevno koračanje, sitno i jednostavno, svoje želje i odluke, ponekad nepromišljene.
„Nisam te iz šale ljubio!“
Daj da shvatim ove riječi koje si šapnuo svetoj Anđeli iz Foligna, jer ih svojim Velikim Petkom govoriš i meni.
Molim Te.
