„Bog svoje ne mazi nego ih priprema a velike stvari, koliko god to zvučalo grubo i bilo mučno. Kad se leptir probija iz čahure, to mu je teško i bolno ali ako mu pomogneš uništit ćeš ga. Jer, samo trenje o čahuru pomaže mu da se krv probije do krila. Ako mu razrežeš čahuru, izaći će bez muke i napora ali, takav leptir nikad neće moći poletjeti.“
Ponovno, nakon nekog vremena, citiram isti citat, pišem jednake riječi. Zato što se iza svake krije nada. Nada i ohrabrenje da baš onda kad ti ponestane snage moraš biti najjači. A ja? Umorna sam… Već, a toliko toga još čeka. Odjednom, pomalo neočekivano, sve je nekako postalo sivkasto i zamorno. Noći kao vječnost duge a dani slični ili jednaki. Jedan za drugim se redaju dugi i očima gledajući svaki teži od onoga prije. Poneka usamljenost, dosada, panika, gužva i sva kompliciranost ovoga svijeta baš u pogrešnom trenutku. Pitala sam Ga sinoć: „Zašto baš meni?“. Samo mi je kroz smijeh odgovorio da nemam uzalud tolika leđa, da me nije uzalud svakodnevnim sitnim stvarčicama pripremao za ovaj malo teži teret. Pitala sam Ga onda: „A zašto baš sada?“. Odgovorio je slično kao i uvijek, da moram pričekati jer me još uvijek čeka ono nešto, od Njega pripremljeno samo za mene, veće i bolje, da je ovo samo priprema i uvod u vječnost. A ja sam se po običaju na trenutak naljutila, spustila glavu i bez riječi nastavila sjediti pored. A onda se sabrala i prišaptala Mu da sam samo čovjek, da mi oprosti jer sam slaba i naglim, jer ponekad ne vidim dalje od nosa i ponosa… Da oprosti što se uopće trudim shvatiti Neshvatljivu volju Njegovu i onda se ljutim što mi ne ide. On je čuo moj odgovor, možda nekome drugome tko bi ga sa strane slušao izgovoren bojom glasa na rubu sarkazma ali, ja sam sigurna da On zna i broji svaki moj izdah pa tako i način moga odgovora. Napomenula sam Mu još jedanput, kao da je stranac koji me jedva poznaje pa Mu moram sebe opisivati: „Molim te, oprosti mi, poznaješ me kakva sam, znaš da sa mnom treba strpljivo.“. A onda sam ispočetka, rasterećeno i prateći korak s Njim, koji je u rukama nosio moj teret po tko zna koji put do sada, zakoračila u novi dan. Smirena i Njegovom snagom ojačana. U novi dan…
*Umoran si od svega!? Otvori: Izaija 40, 31 J
