20.4 C
Međugorje
21.09.2121.

Prva školska zadaća – Mali Isus među velikim učiteljima u hramu

Glavni likovi: Marija, Josip, Isus, učitelji
Sporedni likovi: suputnici
Mjesto radnje: Nazaret, Jeruzalem, hram
Vrijeme radnje: 12. godina, vrijeme putovanja, tri dana i tri noći

Kratki sadržaj:

Prema Lukinom evanđelju, poglavlje 2., 41.-51. redak

Isusovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.

Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učiteljâ, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.

A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.

Karakterizacija likova:

Marija i Josip

Kao bilo koji tek vjenčani par i Marija i Josip su zasigurno imali svoje nade i snove o budućnosti. Josip je bio vješt tesar i život u gradu u kojem su odrastali činio im se sigurnim. Odjednom se sve raspalo: rođenje djeteta u staji u Betlehemu, bijeg u Egipat, dugo iščekivanje povratka u Galileju. No, u svoj toj zbrci ostali su vjerni jedno drugome i vjerni odgoju svoga sina, Sina Božjega. Zašto su Marija i Josip mislili da je Isus već otišao sa rođacima put Nazareta, zašto su ga tražili na pogrešnim mjestima i zašto im je trebalo tri dana da ga pronađu ostaje neodgovoreno pitanje. Neizvjesnost i strah su svakako rasli svakim novim trenutkom njihove potrage. Možda su trebali prihvatiti činjenicu da njihovo dijete odrasta.

Toliki roditelji upravo danas griješe upravo u toj jednoj sitnoj poteškoći – prihvaćanju da dijete odrasta. Roditelji koji idu u krajnost držeći svoju djecu ispod staklenoga zvona. Brižljivo im peglaju skupu odjeću, pripremaju pribor u školsku torbu, pišu svaku domaću zadaću nesvjesni da time kradu mrvice djetinjstva, slobode, odgovornosti i dobra za razvoj djeteta…

Teško je biti roditelj. Ali primjer puštanja u ruke Božje nam je Sveta Obitelj.

Isus

Ovaj događaj je posljednje što ćemo čuti o Isusovim ranim godinama. Isus počinje odrastati. Postupno, polagano, ali čvrsto raste njegova svijest o vlastitom identitetu i poslanju. Zanimljivo je što je baš ovaj događaj odabran da ga iznova slušamo na blagdan Svete Obitelji. Možda bi logičnije bilo slušati idilu rođenja, kada anđeli pjevaju slavu novorođenom djetetu a obični žena i čovjek postaju majka i otac Bogu, a ne ovu dramu punu osjećaja nesigurnosti i teških odluka. Ali, život je drama. Pogotovo u očima djece, koja polako odrastaju.

Nerazumijevanje starijih, pa taman oni bili jednu godinu stariji od nas. Ovaj trenutak, ovdje i sada, samo mi znamo koliko je težak.

Želimo prebrzo odrasti. Barem na trenutak biti sami i za sebe odgovorni. A nismo tomu dorasli, pa se gubimo.

U svemu prebrzo odrasti. Godinama unazad može se primijetiti kako mladi ljudi a posebno djeca gutaju tehnologiju i brzinu ovog tisućljeća i njome se dave i guše nesposobni probaviti ono što njihovim mladim godinama tek slijedi.

Svijet nas time hrani. A mi gladni. Svako vrijeme je imalo svoju glad i svoju hranu.

Teško je biti dijete. Ali i On je bio Dijete.

Učitelji

Učitelji u Hramu pitanjima i odgovorima otkrivaju Isusov poziv iako se ne znaju nositi s jednim dvanaestogodišnjakom koji ni dana nije proveo u školi. Poneki učitelji i danas ne znaju stati u kraj nadarenim učenicima, a nažalost, poneki ne da ne znaju pomoći otkriti talente i životne pozive svojih učenika nego još uvijek ne otkrivaju da je njihov posao zapravo poziv. Nemojte nas učiti samo stvarima poput anafora iz hrvatskog jezika koje će rijetko kome trebati, poput derivacija iz matematike koje poslije koristi možda 5% ljudi, poput vrsta morskih struja i kamenih stijena iz geografije koje poslije ne trebaju ni najupornijim putopiscima i poput talijanskih buna iz povijesti za koje poslije nitko nema pojma jesu li i zašto nastajale. Učite nas i kako poslati pismo osobi koju volimo i koja pjesma nam je najdraža, kako se zovu ptice na žici iznad našeg balkona, što znači transakcijski broj računa i kako osnovati obrt, koji granični prijelazi nas dijele sa zemljama koje nas okružuju, zašto se mjesto u kojem živimo zove baš tako, kako oprostiti prijatelju u klupi iza nas i kako tražiti oproštenje nakon izvršene kazne za pogrešku. Učite nas da u nešto budemo sto posto sigurni prije nego „guglamo“, uvjerimo se na „jutjubu“, provjerimo na navigaciji… Učite nas da poezija, glazba, ples i svaka druga umjetnost ima mjesta u školi, da su talenti Božji darovi koje smo dužni razvijati i od njih nešto stvarati, i da je potez rukom u crtanju jednako vrijedan kao potez podvlačenja u množenju brojeva u banci. Učite nas otkrivati svoj poziv.

Teško je biti učitelj. Ali On, koji je kasnije postao Učitelj, sjedi među vama učiteljima kao dijete i na uho srca šapće pitanja i odgovore.

Suputnici

Marija i Josip sa sobom su poveli jednog ili dvojicu prijatelja da im pomognu u potrazi. Prvo su Isusa tražili među rođacima i poznanicima. Svim tim ljudima zasigurno je trebalo objasniti kako je Isus jednostavno nestao, opravdati njegovu neposlušnost i ostati pribran u tolikoj gužvi. Jesam li ja osoba od povjerenja koja bi razumjela nečijih dvanaest godina i suosjećala sa zabrinutim roditeljima ili bi to bila idealna prilika za pohvaliti svoje super poslušno dijete, besprijekorni odgoj, usporediti ga s nekim drugim, unijeti još veći nemir i nered jer je lakše paničariti nego biti sabrana desna ruka? Imam li ja svoje suputnike kojima se uvijek mogu povjeriti, privući ih bliže sebi i prišaptati: Trebam savjet/pomoć/potragu za svojim djetetom?

Bi li ja bio/bila osoba koju bi Marija i Josip povukli za rukav i od mene tražili pomoć?

Umjesto pouke, molitva:

Dragi Bože,
danas se mogu pronaći u barem jednoj ulozi iz priče tvoga djetinjstva.
Zajedno putujemo.
Ovo je naša prva školska zadaća u (n)ovoj godini.
Daj nam otvoreno i poučljivo srce
da vjerujemo poput Marije i onda kad ne razumijemo,
da strpljivo priskačemo u pomoć tražeći Isusa i nalazimo ga ondje gdje ne očekujemo,
da otkrivamo nova znanja, i učimo i od djece,
i na koncu, da u svemu do kraja budemo djeca, iskrena i ponekad nestašna,
bježeći samo i jedino Tebi,
u Hram, Tebi…
Ocu, Učitelju, suputniku, koji si jednom bio Dijete.

Ivana Miličević

Youtube kanal

Instagram

Kolumne