Da mi je noćas bilo, barem na trenutak, pod dlanom osjetiti hrapavi kamen Franjina groba pa nakratko zatvoriti oči, duboko udahnuti i osjetiti mirise Asiza i prisutnost ljudi oko sebe. Da mi je noćas bilo, kleknuti na kamenu stazu na kojoj je on ostavio trag svojih stopa pa se leđima nasloniti na zid bazilike i pogledom loviti mjesečinu i sjaj zvijezda. Da mi je samo, još na minutu bilo, pred zoru se skupiti pored Porcijunkule, nogama čvrsto pritisnuti tlo da mi ne uzmakne i čelom se nasloniti na zid, pa pustiti suzu da se taj trenutak zauvijek ureže u vječnost. Pa da opet osjetim sve isto. Svaku misao, svaki zvuk, svaki miris, svaku zraku svjetlosti, nježni dodir Franjine prisutnosti i ljubavi.
Kažu da je u svijetu pisanja ‘najteže’ citirati samoga sebe i naglas pročitati ono što si nekada davno možda usputno napisao i rečenice koje si baš iz nekih razloga tada normalnih tako stvorio. Čitati nešto što si davno napisao izazove oluju gotovo veću nego kad gledaš stare fotografije. Čudno je, i smiješno, i tako dragocjeno. Prepoznaš sve ono što se izmijenilo, sve što je odraslo i izraslo, gledaš brige koje su se u nešto drugo pretvorile i radost koja je možda drugačija. Danas sam se jednim takvim ulomkom izazvala. Misli su mi ga izbacile u rubrici na današnji dan, od jutra ga čitam i iščitavam.
Kažu isto tako da u svijetu pisanja postoji neko pravilo da onaj u čijoj ruci stoji olovka ne piše samo na određene datume i kroz retke govori ono o čemu i ostali tih dana pričaju.
To je kao, ideja teksta pokupljena po površini svijeta i nije baš neki dobar znak nadahnuća, mašte, inspiracije, suptilnosti misli i osjećaja, nazovimo to kako god.
Ja bome, danas opet, tko zna koji put do sada i što god to onda samo govorilo, na isti dan pišem (o) istom čovjeku. Moje pisanje (o) tebi davno je premašilo, zapravo, možda to nikada nije ni bilo nešto profesionalno nego naprotiv, nikada nije prolazilo lekturu logičnosti. Redam ti samo osjećaje koji se prekidaju točkama. I evo, na istoj stranici činim dvije greške pisanja ali to (tebi) svejedno nije bitno.
Moja inspiracijo prva od svih, danas ti za razliku od svega prije želim samo zahvaliti.
Neću ti napominjati kako je to bilo prije a kako sada, neću se čak ni sjećati ulica i ljudi a to uvijek činim. Neću ni priznati kako sam u zadnje vrijeme bjegunac koji se nesvjesno odmiče od onoga što sam prije grabila. Želim ti samo zahvaliti. Zato što me ne prolaziš, što ne hlapiš, što dokazuješ da si tu i nama malovjernima ne daš mira.
Što još uvijek u meni postoji snažan osjećaj i doživljaj nekih datuma, slika, ljudi.
Što me mijenjaš a opet daješ da one svoje slike otprije ne gledam s podsmjehom, prijezirom ili žaljenjem nego sa zahvalom što su stanice puta. Što si mi dao i još više daješ da mogu znati kako je to kad prijatelj postane brat a opet još uvijek to ne umjeti dobro riječima objasniti.
I znaš što? Još si mi uvijek mističan i težak, neshvatljiv, tajanstveno udaljen, vrijedan istraživanja. S tobom su na putu uvijek neke spontanosti, iznenađenja, (ne)logičnosti.
Hvala ti za sve susrete dogovorene baš na ovaj dan, za ljude rođene ovoga dana, za prijateljstva sklopljena na ovaj datum, za ispite položene baš ovoga četvrtoga u listopadu, za sve promjene koje će se dogoditi danas a shvatit ću ih tek nekad kasnije. I ne samo danas, nego svakoga dana u koji mi se miješaš. A baš volim kad se miješaš. Znam da nisu slučajnosti…
