Danas se moli deveta srijeda pobožnosti svetom Josipu.
Kad razmišljam o njemu, kroz glavu mi se ispod njegova lika kao podnaslovi listaju svi uzvišeni nazivi kojim ga narod časti; hranitelj svete obitelji, zaštitnik radnika, uzor očeva, primjer momcima i od svih najdraži – šutljivi svetac.
‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin?’ (Mt 13,54)
Čini se da je trenutak tišine nakon ove rečenice bio trenutak provale svjetlosti, kada su ljudi shvatili moć Isusove mudrosti i djelovanja, a onda pomračenje oblakom sumnjičavosti i preispitivanja.
Da je tako poseban, pa ne bismo ga onda tek sada u čudima prepoznali, sin je tesara…
Iz samo jedne rečenice u evanđelju po Mateju saznajemo da je Isus sin tesarov.
Netko tako velik i presudan za čovječanstvo poslan je na svijet da se rodi kao sin običnog tesara. Netko tko čini čuda i ozdravlja rođen je i odgajan uz oca koji rukama oblikuje komade drva.
Josip je zasigurno morao biti poznati tesar u Galileji, jedan od onih majstora na glasu, čim su sumještani odmah glasno reagirali ne nazivajući ga po imenu nego njegovim zanatom kada su vidjeli Isusa.
Možda je radio negdje na izgradnji manjih ili većih svratišta…
Možda je popravljao kuće nekima od tih susjeda, ili napravio stol pismoznancu, ili darovao nešto svojim rukama napravljeno u hram… Uglavnom, bio je očito poznat tesar.
Nažalost, ili radije rečeno, na veliku poruku i pouku nama, nigdje u Svetom pismu ne spominje se niti jedna Josipova rečenica.
On šuti. Nije jedan od onih koji šute jer se ne žele razotkriti. On šuti šutnjom pravednika.
I ne samo da šuti nego još i više osluškuje.
I upravo tom mudrom i blagoslovljenom šutnjom Josip oblikuje svoga sina.
Ostavlja mu mjesta za rast u dobi i milosti. Možda i ne znajući. Tako je zamislio Bog.
Josip, iako šuti u biblijskim odlomcima, ustvari jako puno govori.
Ima u sebi, i to pokazuje, sve ono što bi trebao biti današnji muškarac, otac i svećenik.
To je poslušno srce, koje se potpuno pouzdaje u Božju riječ.
Vjeruje u potpunosti. I nije se pokušao opravdati krinkom nedostojnosti i tako se lako povući od čudnog i velikog plana koji je pripremljen za njega.
Sanja… u trenutku najveće borbe i odluke života. On sanja i (po)vjeruje Bogu.
Što je bilo kad se probudio?
Iz šutnje se rađa njegovo djelovanje.
S trudnom Marijom na magarcu ide u Betlehem. Gleda golo dijete kojem se dođoše pokloniti pastiri i kraljevi, i svoju ženu na podu štale. Ponovno sanja i bježi u Egipat. Preko 400 kilometara daleko, bez vodiča, bez opreme, s novorođenim sinom, u strahu da će na svakom koraku susresti Herodove vojnike, usred noći. Što su mogli jesti tijekom ovog putovanja? Možda neki komad kruha koji su ponijeli sobom od kuće ili dobili proseći milostinju. Gdje su noću spavali? Vjerojatno u kakvom skloništu, štali, pod nekim stablom ili na otvorenom. Nakon sedam godina vraća se kući, ponovno svojoj kući, sa ženom i sinom. Sedam godina nisu vidjeli obitelj ni prijatelje. Što li su govorkali susjedi i prolaznici? (…) A onda, izgubi dvanaestogodišnjeg Isusa u hramu. Ne na tri minute, nego puna tri dana.
Josipovo povjerenje u Božju providnost nisu uspjele nadmašiti ni dvije tisuće godina ni toliki događaji kroz povijest. Ostaje lik i primjer šutljivoga sveca koji neizmjerno vjeruje.
Promišlja u tišini koja rađa djelovanje što glasno odjekuje.
Muškarac kada gleda u svoju voljenu ženu i zahvaljuje Bogu, otac kada ljubi svoje uspavano dijete i moli za sutra, svećenik kada iznad glave diže posvećenu hostiju i promatra živog Krista – šutnja.
I svaki trenutak svakoga dana, od zore do ponoći, ima toliko sitnica u kojima Josip svojom šutnjom i osluškivanjem odsijeva primjer svima koji u njega gledaju.
U predanosti poslu i malim djelima milosrđa, susretima s ljudima koji su nam više ili manje dragi, strahu pred onime što nas sustiže, brizi za svoje voljene, nerazumijevanju Božjih nauma sada i ovdje za mene. Šutnja i osluškivanje…
‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin?’ (Mt 13,54)
Da, On jest, Sin Tesara iz Galileje – šutljivoga sveca, oca i muža, neobičnog sanjara, i utjehe svih koji su u potrebi… Tako je zamislio Bog.
