U jednoj nedavnoj propovijedi, čula sam kako je, kada dijete od 4 godine ne zna Očenaš, za to odgovorna njegova majka. Majka i baka su krive kada dijete ne zna moliti i nije naslijedilo tradicionalni nauk Crkve.
Pred mojim očima stvara se slika stare ruralne Hercegovine, kamena kuća i listovi duhana na duvaru, stara baka sa menculetom na glavi sjedi i prebire očenaše, a mater viče za bosonogim uprljanim djetetom koje trči po dvorištu za kokošima.
Ta baka i majka su bile stupovi obitelji, nositelji tradicije. One su uporno i dosadno svaki dan pozivale na obiteljsku molitvu, krunicu i litanije svecima kojima, činilo se tako djeci, nema konca i kraja.
Nije to bila tako davna povijest – još prije 30 – 40 godina, sve su nas tako gojile babe i majke i bili smo mali čobančići na ispaši krava, ovaca i koza, dok su ćaće hodale po Njemačkoj i bauštelama (danas su u smilju).
Što je se promijenilo od tada?
U svijetu su se dogodili feminizam, demokracija, kapitalizam.
Osim namrgođenih maskuliziranih žena, te promjene su donijele i dašak ravnopravnosti – žene su dobile pravo na glasovanje, pravo da nose hlače (da da, nekada je i to bio skandal, kao što je bilo sasvim normalno da muškarci nose haljine!), pravo da reknu koju naglas, a da ne dobiju šamar nazad i još mnoga prava.
Kapitalizam i demokracija su odnijeli sigurnost komunističkog socijalizma kada su svi radili pomalo i što im se rekne, ali su svi imali.
Osim Voltairove «ne sviđa mi se što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to kažeš», došlo je i do toga da se sam moraš izboriti za svoj dio kolača u surovom kapitalističkom svijetu.
Naprosto, današnja situacija je takva da većina majki odlazi raditi, ne samo radi vlastitog zadovoljstva i samoostvarenja, nego i iz nužne potrebe gdje se država neće pobrinuti za tebe nego se za sebe moraš pobrinuti sam.
Danas stupovi obitelji i prenositelji tradicije moraju biti i otac i majka podjednako, kao što podjednako i zarađuju za obitelj i ostvaruju se i na područjima van obitelji.
Promjene kroz vrijeme su neminovne, bilo bi loše da nije tako i da vječno stojimo na istom mjestu.
Crkva mora upratiti te promjene, što jako dobro čini papa Franjo, koji uviđa da se ne mogu zatvarati oči pred činjenicom da je malo što ostalo od nekadašnjeg tradicionalnog pojma obitelji.
Promjena se bojimo svi, one donose nešto novo, nepoznato, nesigurno, što u nama stvara strah i odbojnost. Ali one ne moraju nužno donijeti nešto loše. Svi zajedno u njima možemo pronaći nešto dobro i prilagoditi se situaciji.
Pa tako danas mali četverogodišnjak može naučiti Očenaš i od oca i od majke, može naučiti da su mama i tata jednako vrijedni i ravnopravni u obitelji, da zajednički snose odgovornost za njegov odgoj i obrazovanje (i vjersko i svjetovno), te da se svi zajedno mogu razvijati i kao obitelj i u svojim zanimanjima. Nešto lijepo, a što prije 30-40 godina nije bilo moguće.
