Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I dok su Isus i njegovi učenici išli putem, reče mu netko: Za tobom ću kamo god ti pošao. Reče mu Isus: Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema ni gdje bi glavu naslonio. Drugomu nekom reče: Pođi za mnom! A on će mu: Dopusti mi da prije odem i pokopam oca. Reče mu: Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje. I neki drugi reče: Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima. Reče mu Isus: Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.
On smjelo nastavlja, kako reče Pismo, sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu, mjestu svoje muke ali i mjestu gdje treba, kad se navrše dani, biti uznesen. I njegovi učenici idu putem, s Njim. Puno puta do sada sam pročitala kako učenici idu putem. Idem putem i ja. Negdje sam pored. Putova je mnogo, i vode svugdje negdje, i On je koračao mnogima i gdje god su vodili dogodilo se nešto čudesno. Išla sam tako za Njim putem na svadbu u Kanu, na goru Preobraženja jer mi je ondje dobro biti i načinila bih odmah sjenicu; rado zastanem kod rasprave s farizejima i ostalima jer sve te rasprave moj Učitelj dobiva i svi ga zaneseno slušaju, idem za njim jer sve liječi, oslobađa i vraća u život. Smjesta za takvim Učiteljem hodim.
A onda Isus zakorači prema mjestu svoje muke, sa svom odlučnošću, osvrnu se na me i kaže tako mirno i nježno kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu, u oči me gledajući: „Pođi za mnom!“. Pođi prema Jeruzalemu. A ja imam puno više pitanja i odgovora, i za sebe i za Njega, nego ova tri iz Pisma.
„Bi li mogla samo prije nego pođem…“ a On mi kaže: „ Pusti, ti i idi navješćuj Kraljevstvo Božje.“ I opet kažem: „Za Tobom ću, alii prije mi samo dopusti da…“ i na to mi kaže: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za Kraljevstva.“ To mi je sad već malo jasnije. Tu sliku već zornije mogu pred očima zamisliti. Kako ću staviti ruku na plug i gledati iza sebe, pa krivudava će biti brazda, izgubit ću pravac ako budem zvirlala uokolo, kad se radi i žuljave ruke su na plugu onda se gleda preda se. Samo preda se. Pa, Isus želi da s Njim pođem naprijed, prema Jeruzalemu, prema vrhuncu, kao i on, sa svom odlučnošću. Nemam se kad okretati unatrag. Nemam razloga osvrtati se ni eto čisto da vidim dokle sam i koliko je daleko iza mene ostao početak. Nazad su sve neki mili i slatki događaji a nas čeka nešto drugačije. Nešto na što nismo u potpunosti spremni.
Sada brojimo dane do svetoga Franje. Koliko li je on tek pitanja i odgovora imao na riječi „Pođi za mnom“? A opet, ne poznajem nikoga tko je tako dobro gledao naprijed dok je radio i nastajao upravčiti plug, uravnati kamen po kamen popravljajući crkvu.
Upravo se on sa svom odlučnošću zaputio naprijed sve drugo ostavljajući za sobom, i ne okrećući se svako malo unazad. Dramatičan bijaše taj rastanak kad je vlastitome ocu vratio sve, i novac, i haljine, i sve što je na sebi imao, da bi se svega lišio i bio do kraja slobodan. I sve staro ostavio tu, i pijanke i novac, i raskošna odijela i ugled, i slavu i viteštvo, i careve i kraljeve, i žene i dvorove. I svoje grijehe, i svadljivost, prkos i nerazumijevanje. I krenu naprijed usmjeren. Nikakvi kompromisi, nikakvo očijukanje s prošlim. Kao što Isus usmjerava svoj pogled i korak, sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu, kao što Franjo ruke stavlja na kamen i popravlja crkvu tako želim dlan nasloniti na plug rada na svom služenju. Bez pogleda unatrag. Za Tobom ću kamo god Ti pošao.
Ivana Milićević
