Znate onu filmsku scenu prikaza planete Zemlje dok se par puta lagano rotira u dalekom totalu i onda zumiranje do neke točno određene lokacije i osobe gdje će se nastaviti radnja a u pozadini se čuje neki zvučni efekt? Ponekad, kad mi u misli dođe kako je sve oko mene postalo obično, nevrijedno truda, kad se zapitam koje je moje mjesto, i da ne mogu ništa učiniti…
Tako zamislim Božji pogled na sebe. Kao filmsku scenu s početka.
Cijeli svijet zumira pravo ispred mene, i u lice me pogleda.
Pogleda očima prijatelja, dodirne rukom roditelja, imenom me zovne glasom prolaznika…
U lice me pogleda, trzne i posrami. I pred san me tako podsjeti molitvi zahvale.
Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno.
I što sve načinjeno ljudskom rukom i zamišljeno našim ograničenim umom
samo je dokaz Tvog stvarateljskoga umijeća i savršenog djela ljubavi za nas.
I što nijedan fotograf svijeta ne može uokviriti nijednu fotografiju onakvu kako je moje oko ispod kapaka vidi i sačuva.
I što nijedan umjetnik svijeta bijeli papir ne može kistom obojiti istom nijansom boja koju Ti daješ prirodi u jesen i proljeće.
I što nijedan glazbenik svojim dahom kroz frulu ne može ponoviti jednak zvuk ptičjega pjeva izjutra.
I što si u svom bogatstvu prirode u ovaj svijet postavio mene,
moje mane i vrline, slabosti i talente, sva osjetila i vještine,
sve ljude koje volim,
sve ruke koje ljubim,
sva srca koja čuvam.
Hvala Ti.
Slava Ocu…
