24.4 C
Međugorje
20.09.2121.

Zar se ne sjećate?

U ono vrijeme;

učenici zaboraviše sa sobom ponijeti kruha,

imali su samo jedan kruh sa sobom na lađi.

Nato ih Isus opomenu:

-„Pazite, čuvajte se kvasca farizejskoga i onoga Herodovoga!“

Zamišljeni među sobom govorahu:

Kruha nemamo.“

-„Zašto ste zamišljeni jer kruha nemate, zar još ne shvaćate i ne razumijete?

Zar vam je srce stvrdnuto? Oči imate a ne vidite, uši imate a ne čujete?

Zar se ne sjećate? Kad sam ono s vama bio i pet kruhova razlomio na pet tisuća, koliko ulomaka punih košara odnijeste?“

Na sve to odgovore mu: „Sedam.“

-„I još ne razumijete?“

 

Na ovoj lađi putujem s Tobom.

Spremna za putovati i stići na drugu stranu, kamo god da smo zaplovili.

Ruksak mi je pretrpan. A, kruh samo jedan. Malo mi je, i sigurno će manjkati, i kako sam od svega baš to zaboravila? Kako? Najvažnije. Nisam ni naglas počela brinuti već si mi iz očiju pročitao sva ova pitanja i opominješ me.

Molim te, onda kad pomislim da mi je pored Tebe jedan kruh malo, da mi ne padne na pamet tražiti Herodov kvasac. Grijeh je da se moj sveti kruh umnaža kvascem svjetine i publike koja navija i viče da ugodi tijelu, i logičnostima zakona, i novčiću s carevim likom i zadovoljstvima vremena. Samo jedan kruh imam. Komad Tvoje riječi, dodira, blizine, pogleda, zagrljaja, poziva, vjetra u leđa, intervencije, providnosti…

I nakon toliko Tvojih pitanja ostajem nijema, pognute glave. Gledaš me, i pitaš. I nabrajaš pitanja, a svako mi samo više i glasnije odjekuje glavom. Nijema.

Tvoja mi čudesa otvaraju oči. I usta mi otvaraju jer tek tada jedva ti uzvraćam odgovorom. Prisjećaš me na zadnje čudo i kao da pogađaš u sridu mojoj nevjeri.

Podosta licemjerno od mene jer… pregršt je toga prije i poslije trenutka čuda. Svega čime me pripremaš prije, čime mi čuvaš oduševljenje i dojam poslije. A ja to ne vidim.

Jedan kruh je dovoljan. Sasvim dovoljan. Da se dogodi nešto veliko.

Da znam s kime plovim na ovoj lađi ne bih se usudila ništa ni pitati. Da znam tko si. Do kraja da poznajem tko si. Mislim, tada ne bih ni imala potrebu mučno pitati. Tada bi sigurno vjerovala. Bez riječi, bez dokazivanja, bez prisjećanja.

Ta vidjela sam kako se kruh umnaža u Tvojim rukama usred pustinje. Jela sam iz Tvoga dlana. Najela se. I još mi u grlu kora umnoženog kruha stoji a već mi je na kraj pameti. Osjetim, a ne prepoznajem. I Tebi, Kruhu života, govorim da kruha nemam. A tek smo zaplovili. Na drugu stranu zaplovili.

Molim Te, prisjeti me.

Kako sam sigurna (bila) kad me za ruku držiš uvijek kad se pobojim, kako spašava Tvoj dodir onda kad Te ne vidim u blizini, kako je dobro imati braću onda kad sam sama, kako velike stvari pripremaš za mene onda kad tražim utjehu po prošlosti, kako je vrijedna tišina onda kad odzvanja žamor. Sve sam to doživjela. S Tobom i zbog Tebe.

 

Zar se ne sjećaš? Na to pitanje ponekad su samo suze dostojan odgovor.

Prisjeti me da si i dalje tu. Da ćemo opet zajedno. Jednako. Da imamo samo sada.

Sada – to je naše vrijeme. Tvoje i moje.

Ivana Miličević

Youtube kanal

Instagram

Kolumne