Prije nekoliko večeri moj sin, šestogodisnjak, prije polaska na spavanje rekao je da on tu večer ne želi moliti jer ima problema s Bogom. Na moje pitanje kako on tako mali ima problema, rekao je da on Boga ne razumije i da ne može moliti.
„Kako ne razumiješ?“ pitala sam .
„Ne znam zašto nas je Bog stvorio? Jel samo da se rodimo, idemo u školu i umremo?“
Pokušala sam objasniti da nas je Bog stvorio da u životu budemo dobri, i da, ako budemo, nikad nećemo umrijeti nego ćemo u nebu živjeti vječno. Preteška tema za jedno dijete od šest godina, koju sam pokušala spustiti na njegov nivo objasnjavajući . Neuspješno, čini mi se.
„Ne sviđa mi se to što Bog hoće od nas. Jer ja ne mogu uvijek biti dobar. Nekad me zoveš kući kad se igram ja kažem eto me za pet minuta, pa ne dođem za pet minuta. To znači da nisam dobar.“ Pokušala sam objasniti da na nebu postoje velika igrališta gdje se igra lopte, da su svi sretni, pjevaju. No, on je nastavio: „ I svakako čovjek kad umre tijelo mu ide u grob, a duša ide na nebo. I kako će duša igrati lopte na nebu bez tijela? Kako ćemo pjevati ako nemamo jezik? Nema duša jezik.“
Smatram samu sebe poprilično sposobnom odgovoriti na svako pitanje, ali nisam imala odgovor na ovo razmišljanje. Rekla sam mu da spava, da će se Bog za sve pobrinuti, njegovo je samo da se trudi uvijek u životu biti dobar, pa će ga Bog nagraditi. Zaspao je ponavljajući da je Bog pogriješio sa stvaranjem i umiranjem. Trebao je malo bolje razmisliti šta radi.
Trebat ce još malo vremena da odraste i shvati da nije pogriješio Bog nego čovjek. I to onaj prvi i za njim svi ostali. Onaj prvi koji je imao sva dopuštenja i samo jednu zabranu, ali mu to nije bilo dovoljno. Odbacio je sva dopuštenja da bi uživao u jednoj zabrani. Baš kao što i mi danas činimo.
Malo nas ima promišljanja što nas čeka poslije smrti. Ima li na nebu zelena livada na kojoj svi pjevaju, postoje li krugovi pakla, čistilište? Gdje duša ide kada tijelo umre? Znamo li o tome samo onoliko koliko smo učili na satu vjeronauka i nadopunjeno ponekom propovijedi s oltara, ili razmišljamo podrobnije o ovoj temi?
Čitamo li Bibliju i vjerujemo li onomu što je u njoj pisano?
Biblija u Ivanu 14,1-3 kaže da je Nebo stvarno mjesto. ”Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.”
Živimo li životom kojim zaslužujemo biti tamo gdje je Spasitelj? Razumljivo je da je današnji život ubrzan, pun problema i stresova, životni vijek biva kraći jer smo pogođeniji i podležniji raznim bolestima kojima suvremena medicina ne nalazi lijeka. Uvijek smo u žurbi, fizički i nažalost, duhovno iscrpljeni. Ali tu je Isus da nas opomene i podsjeti zašto smo na zemlji, da budemo budni. Marija nas u Međugorju poziva na obraćenje u ovome vremenu milosti. Tko je ponekad samo „prelistao“ Otkrivenje može prepoznati znakove vremena. Ne treba nam šestogodišnjak i njegovo razmišljanje da nam kaže ono što nam je Luka davno reko u svojim evanđeljima. „Bdijte i molite jer ne znate ni dana ni časa.“ Luka 21, 34 – 36
Ako pomislimo da je teško sjetimo se da imamo samo deset zapovijedi po kojima trebamo živjeti. Samo deset koji nas mogu odvesti u vječni život. Ako po njima i s njima budemo živjeli nećemo se u času smrti trebati preispitivati kamo idemo i postoji li išta nakon ovozemaljskoga života. Naša vjera će biti jaka da ćemo njome i gore moći premještati. Ljubite jedni druge kao što je On ljubio vas i ljubite Njega iznad svega i ne bojte se. Ni dana ni časa. Živite život da se ne budete stidjeli kad dođe naše otkrivenje pred Njim. Jer pisano je: „ Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga.“ ( Rimljanima 14, 11 )
Ako ovo čitate znači da nije kasno. Otvorite Sveto pismo, čitajte što je rečeno jer ne znate kad dolazi vaše vrijeme. Budite spremni.
