Ako želiš znati što znači jedna godina, pitaj studenta koji je pao godinu zbog jednog ispita.
Za značenje jednog mjeseca pitaj majku čija je beba došla mjesec dana ranije.
Za značenje jednog dana pitaj izdavača novina.
Za značenje jednog sata pitaj zaljubljene koji čekaju da se vide.
Za značenje jedne minute pitaj nekoga kome je pobjegao vlak, autobus ili pak avion.
Za značenje jedne sekunde pitaj onoga koji je izbjegao prometnu nesreću.
Za značenje jedne stotinke pitaj onoga kome je na Olimpijskim igrama promaknula zlatna medalja.
Vrijeme ne čeka nikoga, zato iskoristi svaki trenutak koji imaš!
Kada je vrijeme shvatiti vrijeme? Da je prolazno, prebrzo, neumoljivo? Kada je vrijeme odlučiti napraviti rez, od svega i svakoga tko vas ograničava, napraviti neko proljetno čišćenje u svome životu i ostaviti samo ono što vam zaista treba da biste bili sretni? Jer vam sigurno ne treba sve to čime ste trenutno okruženi.
Kad je vrijeme otići od onoga što vas sputava i što vam crpi pozitivnu energiju i odlučiti živjeti po svome, za sebe? I za one koje volite?
Kada je vrijeme da radite na svojoj sreći? I uključuje li ona Boga?
Puno, bolje rečeno previše, stvari u životu ne učinimo od straha. Straha od reakcije okoline, straha od osobnih osjećaja, straha od onoga što će biti poslije? Je li opravdano, ne znam, ali je normalno. Čovjek se boji promjena, osobito ako nauči živjeti u nekoj kolotečini, koja mu, dakako, ne odgovara, ali donosi manje stresa od promjene.
No, što ako mu ta kolotečina u jednom trenutku postane Sizifov kamen, i bez obzira na pokušaje, ne uspijeva se pomaknuti s mjesta? Je li u redu otići? Je li, Bože, u redu otići?
Ili se moramo vratiti na temu kršćanskog trpljenja? Možda zbog nekog drugog dobra, u tom trenutku nepoznatoga, treba vjerovati u bolje sutra?
Kad je vrijeme, Bože, živjeti za sebe, ali s Tobom?
Nauči nas u našim kušnjama da si samo Ti ispravan, koliko god Te pokušavamo isključiti iz odluka.
Da je samo s Tobom blagoslov, i da je svaka Tvoja riječ na našu korist i spasenje. I kad shvatimo vrijeme, i sve što jedan trenutak može promijeniti, Ti nam budi glas razuma. I onda kad zbog svoga slijepila ne vidimo, i ne budemo mogli misliti, tada Bože, misli Ti. Vrijeme je.
Ankica Ostojić
