Mnogi od nas koji koristimo društvene mreže, prije nekoliko dana smo mogli pogledati video majke iz Australije, koja je snimila svoga devetogodišnjeg sina Quadena nakon povratka iz škole. To nije bio običan video sretnoga dječaka, koji skakuće, pjeva, ili šuta loptu na povratku iz škole. To je bio video devetogodišnjaka koji moli majku da mu dadne nož da si ga zabode u srce. Što je moglo doživjeti dijete da tako nešto kaže? Doživio je bullying – naziv za nasilje među vršnjacima.
Quaden Bayles rođen je s dijagnozom Achondropasia dwarfizam, poremećajem rasta kostiju. Ima normalnu veličinu torza, no njegovi udovi su znatno kraći od prosjeka.
Taj njegov „nedostatak“ je bio razlog zbog kojeg su ga djeca u njegovoj školi sustavno maltretirala. Ovo nije bio prvi put da dječak dolazi iz škole u suzama, ali je bio prvi put da je njegova majka podijelila njegovu i svoju bol sa svijetom. Njezina želja bila je upozoriti na posljedice maltretiranja i vršnjačkoga nasilja u školama.
Statistika kaže da su tri četvrtine djece kroz svoje školovanje bili zlostavljani od svojih vršnjaka kroz razne oblike. Otuđivanje osobnih stvari, fizičko i verbalno nasilje, ruganje, samo su neki od oblika zlostavljanja. Djeca zlostavljači obično sebe smatraju jačima, boljima, više vrijednima. Zlostavljanje mlađih, slabijih od sebe, osim što im naude u fizičkom smislu, ostave i veliku emocionalnu prazninu u djetetu.
Svijet žrtve se vrlo brzo od početka bullyinga pretvara u svijet straha, nesigurnosti, i osjećaja bespomoći. Postoje četiri vrste bullyinga. Sve nose velike posljedice za žrtvu. Fizičkom, socijalnom i verbalnom zlostavljanju odnedavno se pridružio i cyberbullying. Slobodno bismo taj termin mogli prevesti kao kugu modernoga doba, odnosno zlostavljanje putem interneta i mobitela.
Djeca bez nadzora na mobilnim uređajima vrlo lako mogu završiti kao meta nekoga tko društvene mreže smatra platformom za slobodno zlostavljanje, i time postati žrtva cyberbullinga.
Nakon dijeljenja videa na društvenim mrežama u kojim Quaden opisuje svoju bol, mnoge poznate osobe uputile su mu riječi podrške. Od zlostavljanog djeteta preko noći je postao miljenik Australije. Posjetio je mjesta i susreo se s osobama koje je mogao samo sanjati. Njegovi zlostavljači dobili su najvažniju lekciju u životu. Još se nadati da će je usvojiti.
Da ne bismo rekli da je to Australija i da se takve stvari kod nas ne događaju, nedjeljni večernji dnevnik uvjerio nas je u suprotno. Između ostalih vijesti, uho je zaparala vijest o vršnjačkom nasilju u jedno školi u Hrvatskoj gdje su osamnaestogodišnju djevojku s poteškoćama u razvoju, njeni vršnjaci tjerali da s poda jede blato, zatim joj gurali grančice u usta da povrati. Iživljavanje je naravno bilo snimano, i objavljeno na društvenim mrežama. Nije bilo dovoljno što je ta djevojka pretrpjela i fizičku i emocionalnu bol, još je to trebalo biti podijeljeno sa svima koji taj dan nisu bili na dječjem igralištu da posvjedoče zlostavljanju uživo.
Tko je odgojio djecu koja su tu sjedila i „navijala“, a da nijedno nije imalo snage oduprijeti se zlostavljačima i zaštiti djevojčicu? Kakve to generacije odgajamo i čemu ih učimo?
To su ista ona djeca koja su devetogodišnjeg Quadena dovela do želje da si oduzme život.
To su ista ona djeca koja su Mahira Rakovca, četrnaestogodišnjaka iz Sarajeva, natjerala da si ga oduzme.
To su ista ona djeca koja ju na povratku iz škole Denisu Mrnjavcu, šesnaestogodišnjaku iz Sarajeva brutalnim premlaćivanjem zauvijek zatvorila oči.
To su ista ona djeca koja su 2008 godine, u sred Zagreba, na smrt pretukli maturanta Luku Ritza.
Ta djeca mogu biti i tvoj i moj sin, ako ih ne usmjerimo na vrijeme prema dobru. Ako im dopustimo prvi udarac, drugi će biti još lakše napraviti. Treći još jednostavnije, i s četvrtim smo već izgubili bitku.
Ne tražimo svoje dijete samo u Quadenu, Luki, Denisu. Naša djeca su također i zlostavljači ovih istih. Samo smo pred njima zatvorili oči da ne vidimo neuspjeh u odgoju. Vrijeme je da ponovno svaki roditelj uzme stvar u svoje ruke, nadzor nad djecom i društvenim mrežama.
Da si sami pomognemo dok ne bude kasno. Da nam dijete sutra ne dođe iz škole kao Quaden, da ih naučimo da cijene i poštuju druge bez obzira na njihovu visinu, boju kože, dijagnozu.
Da nikada ne osjetimo tugu majke Denisa, Mahira, i Luke.
I da sebi ne dopustimo da budemo roditelj djeteta zlostavljača. Sve se to može primijetiti. Samo trebamo otvoriti oči. Na vrijeme.
