Jedan čovjek je na kraju svoga života došao kod Boga i Bog mu je pokazao njegov život.
Ono što je vidio bio je pijesak i u njemu stope. I kaže čovjek Bogu: “Bože, ja vidim da su stope u pijesku od dvije osobe, i znam da si ti hodao sa mnom kroz moj život. Ali isto tako vidim da je u najtežim trenucima u mom životu samo jedan otisak stopa? Gdje si bio kad mi je bilo najteže?”
“Taj otisak stopa je moj“, reče Bog. „Ja sam tebe tada nosio.”
Hajde, onako iskreno, da sami sebe upitamo, koliko smo puta posumnjali u Božju prisutnost u našemu životu? Ne pitam za sretne trenutke, tada smo dovoljni sami sebi, i ne sjetimo se biti zahvalni za milost koju tada imamo. Pitam za teška razdoblja, kada se sjetimo da Bog postoji jer nam treba da nekoga optužimo jer smo nesretni, jer su križevi teži nego što su kosti jake.
“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? ”
I Isus je zavapio, reći ćete, ali on nije zavapio jer je sumnjao u Oca i jer se smatrao napuštenim. On je zavapio da se ispuni Psalam 22.
Zbog čega mi uvijek mislimo da Bog nije s nama kada prolazimo kroz teška razdoblja u životu? Jer smo nepripremljeni, ne znamo ishod, ne mislimo da smo zaslužili ili samo ne vjerujemo da on zna što nam treba u životu.
Zašto ja, zašto meni, čime sam zaslužio/la? Samo pitanja… Samo pitanja…
Prije nekoliko dana, na blagdan svetoga Tome, nevjernoga apostola, i sama se nađem u “nevjernoj situaciji”. Baš prilično za taj blagdan, poslije sama shvatim.
“Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati” tada reče Toma, a ja?
“Znam ja Bože da si ti prisutan u mome životu, osjetim ja to, nije da ne vjerujem, ali mi treba dokaz da ćeš biti do kraja u ovim situacijama koje me crpe, i ako mi imaš šta reći sad je pravo vrijeme.”
Uzmem svoju džepnu Bibliju. Zatvorenih očiju otvorim patentni zatvarač, otvorim Bibliju, postavim prst na otvorenu stranicu i otvorim oči.
A On meni, Tomi u ženskom obliku, preko proroka Izaije 41. poglavlje, 10. redak kaže: “Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom. ”
Točno sam znala u tom trenutku kakav je stid Toma osjećao što je sumnjao. Točno sam znala. I nije prvi put da iskušavam. Malovjerna ja.
Nije to ni neobično za nas ljude, uvijek volimo “opipljive dokaze”, bilo da dolaze u ljubavi, u prijateljstvu, u vjeri.
Kroz život dosta puta bivamo ostavljeni, smrću bliskih osoba, prekinutim prijateljstvima, neuspjelim vezama. Ali samo ljudsko srce koje je prevrtljivo može ostaviti, samo čovjek čovjeka može napustiti. Bog čovjeka ne napušta.
Blago nama koji hodimo u teškim situacijama, a iza našeg hoda ostaju samo jedne stope. Jer nas nosi Onaj nevidljivi koji nas ljubi. I koji nas ne ostavlja. Samo da još počnemo vjerovati u to.
Ankica Ostojić
