Već 3 godine u svojim kolumnama nikako da se obratim tebi. Ne što ne želim, već što je jedan list papira premalo da na njega stane naših 29 zajedničkih godina.
Ostavila si mi prekrasna sjećanja na djetinjstvo, tada za moj pojam previše si se brinula, sada razumijem zašto.
Učila si me da je dan predug da ga iskoristim samo na sebe. Sada ih nesebično dijelim s drugima. Nekad i previše, pa mi fali vremena.
Usadila si mi da je najveće blago pomagati drugima i da zato ne moraš biti ni bogat ni važan, samo strpljiv i dobar. Trudim se.
Sad shvaćam koliku si tihu žrtvu podnijela da bi svima ugodila. Bez pogovora, ljutnje, s puno strpljenja i ljubavi. Ne sjećam se da si ikada rekla da nećeš i ne možeš. A znam da je bilo dana kada nisi mogla.
Učila si nas da učimo, ali da se ono najbitnije ne može naučiti iz knjige, nego iz života.
Bojim se da će doći dan kad ću ti zaboraviti boju glasa, pa svaki dan u sebi ponavljam tvoje zadnje riječi koje si mi uputila. Da sam znala da su zadnje…. Nedostaješ na svim zajedničkim okupljanjima, na to se čovjek nikada ne navikne.
Nema smisla da se ispričavam za bilo koji strah i suzu koju si zbog mene pustila, to majke odmah oproste. Ali ti mogu zahvaliti za svaku položenu ruku na moje čelo onih neprospavanih noći pod temperaturom. I sad osjećam nježnost tvoga dodira. Hvala ti što si mjesec dana spavala sjedeći na stolici u bolnici pored moga kreveta, kad je majkama bilo zabranjeno biti s djecom, a tebe su medicinske sestre sakrivale od doktora da te ne vidi. Za tebe nije bilo kreveta, samo drvena stolica.
Hvala ti za svaki flaster koji si stavila na moje razbijeno koljeno, svaku kupljenu haljinu i milijun i jednu bilježnicu koju bi ispisala za dan. I opet sutra novu. Hvala za svaki isprobani recept, iako me tada nisu baš zanimali. Hvala za svaki proslavljeni rođendan. Najviše ti hvala za povjerenje koje si imala u mene. Nadam se da te nisam razočarala. Hvala ti što si bila i majka i učiteljica i dadilja. Sve po potrebi. Hvala ti za svaku ''Bravo sine'' kojim si me gurala naprijed. Hvala za svaku noć u kojoj mi dođeš na san, pa barem onih nekoliko trenutaka imam osjećaj da si još tu. I slušam te i diram i upijam tvoj miris. Dok se oči ne otvore.
Hvala ti za sve za što ti nisam stigla zahvaliti.
Danas živim od uspomena na svu bezuvjetnu ljubav koju si mi dala, zahvalna za sve odgojne metode koje si na meni provela da bi postala ovo što jesam. Ponekad se pitam zašto je sve trajalo tako kratko, ljubomorna na sve one koji imaju koga pitati ono što samo mame znaju.
Hvala Bogu što je od svih mama baš tebe dao meni.
Svi vi koji ste ovo pročitali, a imate živu majku, uzmite telefon i nazovite. Sjedite u auto i otiđite do nje. Jedne lipanjske nedjelje ja sam došla samo do pola puta. Od pola puta više nisam imala kome.
