Na prašnjavom podu sjedio je čovjek, sam sa svojom boli. Bio je odbačen od obitelji i prijatelja. Njegova bol je bila tolika da se mogla osjetiti svakome tko prođe pored njega. Tijelo mu je bilo prekriveno bolnim čirevima i tek bi svako malo, kada pronađe snagu, podigao ruku da otjera muhe koje su se nad njim skupljale. Sve što je imao je izgubio. Sve materijalno što je posjedova je izgubio, a najveća tuga mu je obuzela srce kad je Gospodin dopustio da u jednoj noći izgubi sedam sinova i tri kćeri. Taj čovjek se zvao Job. „Nema na zemlji nikoga kao što je on„ reče Jahve . Ali Job nije shvaćao što je učinio Gospodinu da ga na ovako bolan način kažnjava?
Job je bio velikodušan, svakome tko je trebao pomoć mogao je na njega računati. Bio je imućan, imao je veliko blago koje se tada mjerilo stokom koju je posjedovao. Najveće blago koje je imao su bila njegova djeca. Sedam sinova i tri kćeri. Sve do jednoga dana kada Bog dopusti Sotoni da preko Joba dokaže da ga njegov vjerni sluga neće napustiti ni kada ostane bez svega.
Tada Sotona ubije svu stoku koju je Job imao, i sluge koje su je čuvale na pašnjacima.
Zatim uništi i kuću najstarijega sina u kojoj su u tom trenutku bila sva Jobova djeca i svi u istom naletu oluje poginu. Kada je Sotona pomislio da je pridobio Joba i da će on nakon tolikoga gubitka prokleti Boga, Job je uzviknuo: „Neka je blagoslovljeno ime Jahvino“.
Tada Sotona pogodi Joba najtežim bolestima od kojih mu se raspadalo tijelo, no on i dalje unatoč savjetima svoje žene i navodnim prijateljima tješiteljima nije pokleknuo i prokleo Boga zbog sveg zla koje se obrušilo na njega.
Tada Bog nagradi njegovu vjeru, očisti mu rane i pomladi mu tijelo da ga više ništa nije boljelo. Svu izgubljenu stoku vratio mu je stostruko, a najveću ranu koju je Job imao u srcu gubitkom svoje djece Bog također ispravi. Job i njegova žena dobili su još desetero djece. Bog ga pomladi i produži mu život da je Job umro star, nauživajući se života i dočekavši četiri naraštaja svoga potomstva.
Svi smo mi barem jednom u životu osjetili dio Jobove boli, uzrokovane bolesti ili gubitkom.
Ljudski i s malo vjere češće bi se zapitali zašto se to baš nama moralo dogoditi, nego što bi se pomirili sa voljom Očevom. Rijetki bi zahvalili Bogu na križu koji im je u tom trenutku stavljen na pleća. Sve je to ljudski i meni osobno razumljivo, zato nam Biblija nudi Joba kao primjer. Teško je shvatiti čitavu knjigu, barem meni osobno, jer je pisana u stihovima,riječima koje malovjerni ne razumiju potpuno.
Sjećam se najvažnije žene u mom životu koja je na svemu zahvaljivala, i na dobrim i na teškim trenutcima. I radost i tuga je bila dar. „ Hvala ti Bože na tvome daru“ često mi odzvoni u ušima. Kao Job da naučimo slaviti Boga bez obzira na kušnju. Svaki križ je dar, svaka bolest je dar, jer Bog svojoj djeci svaku patnju blagoslovi stostruko. Ne nužno u zemaljskom životu. Jer postoji onaj ljepši nakon njega. A do njega da svaki dan naučimo zahvaljivati. Na svemu.
Ankica Ostojić
