Jedan mladi svećenik koji je bio na našoj župi prije nekoliko godina započeo je propovijed na dječjoj misi držeći čašu s vodom u ruci.
„Jednom je jedan profesor započeo školski sat uzevši u ruku čašu punu vode. Podigao ju je uvis tako da su je svi mogli vidjeti i upitao:
“Što mislite, koliko je teška ova čaša?”
Studenti su počeli nagađati: “50 g… 100 g… 125 g”.
Profesor odgovori: “Istina je, zapravo, da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvažemo, ne možemo biti sigurni”, te nastavi: “Ali ja sam vas htio nešto drugo pitati…”
– Što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta? – upita profesor.
– Ništa! – odgovoriše studenti.
– Dobro. A što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat? – ponovo zapita profesor.
– Počet će vas boljeti ruka – brzo odgovori jedan student.
– Točno. A sada, što će se dogoditi ako je držim ovako cijeli jedan dan?
– Ruka će vas početi jako boljeti, a od takvog napora će vam se možda ukočiti i mišići, pa je čak moguće da vam se ruka paralizira. I vrlo vjerojatno ćete morati hitno otići liječniku.
– Vrlo dobro – nastavio je smireno profesor. – A dok se sve to događa, što mislite je li se promijenila težina čaše?
– Ne! – odgovoriše svi u glas.
– Pa što je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića?!
Studenti su se našli zbunjeni, situacija im je već sličila na zagonetku i svi su pokušavali naći odgovor.
– Što trebam napraviti da bih se oslobodio boli i tereta u ovoj situaciji? – nastavi profesor.
– PUSTITE ČAŠU! – čuo se odjednom odgovor iz učionice.
– Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! – poskočio je profesor. – Ista se stvar događa i s vašim problemima u životu i s vašim teškim mislima. Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar, i u tome nema ništa loše. Ali ako ih zadržavate u svom umu neko duže vrijeme, osjetit ćete BOL. A ako to radite jako dugo, previše dugo – osjetit ćete se paralizirano, tj. nećete biti u stanju raditi bilo što drugo. Vrlo je važno razmišljati o određenim događajima ili doživljajima u životu i izvoditi zaključke iz njih, no još je važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana. Bez obzira u kakvoj se situaciji našli, na kraju svakog dana – pustite čašu.
Ne znam jesu li djeca kojoj je bila upućena poruka na toj misi shvatila što je svećenik htio reći, ali je njihova reakcija bila šok i nevjerica kad je svećenik na kraju propovjedi ispustio staklenu čašu koja se razbila u stotinu komada.
Svi smo nekada bili djeca i nismo shvaćali neke priče, pouke. Zato je važno svako toliko ih ponoviti, da se podsjetimo kako je nekada dobro pustiti neke misli koje nas muče, da je dobro odmaknuti se od ljudi koji crpe našu pozitivnu energiju, da je dobro ne davati previše sebe tamo gdje se ne možemo napuniti unutarnjim mirom.
Ponekad je dobro ispustiti čašu, čak ne morate čekati da vas zaboli ruka prije nego li je pustit. I kad je ispustite, ne vraćajte se da skupite njene krhotine. I one vas mogu ozlijediti!
Ankica Ostojić
