Jedan je čovjek ostavio dječaka samoga u čekaonici aerodroma. Na ukrcaj putnika dječak je stigao prvi. Ušao je u avion, pronašao slobodno mjesto, i zavalio se u sjedalo. Malo je gledao oko sebe, zatim je uzeo bojanku i počeo bojati iscrtane likove. Dok je stjuardesa davala upute putnicima, on je mirno sjedio. Ostao je miran i kad se avion počeo kretati pistom.
Za vrijeme leta avion je upao u veliku oluju koja ga je nosala kao list na vjetru. Dječak je i dalje mirno sjedio na svome mjestu.
Jedna putnica, koja je sjedila na suprotnom sjedištu, sva u panici upitala je dječaka: “Zar se nimalo ne bojiš?”
“Ne, gospođo, ne bojim se”, odgovori dječak i nastavi bojati svoju bojanku: “Pilot aviona je moj otac.”
Život nosi situacije u kojima se osjetimo nemoćnima, izgubljenima, neshvaćenima.
Imamo osjećaj kao da negdje padamo i propadamo, a nemamo osjećaj sigurnosti postojanja nekoga tko nam čuva leđa, tko će nam pomoći da se ponovno osjećamo sigurno i mirno.
Često imamo osjećaj nemoći kada želimo mijenjati neke dijelove svoga života, navike. Često odustajemo od svojih želja, jer to nisu i želje drugih.
Nemamo vremena za stvari i ljude koji nas čine sretnima, plaćamo cijenu brzog života, emocija. Plaćamo prijateljstvima, vezama, bitnim ljudima.
Ponekad nam se čini da oluje ne prestaju, samo se vežu jedna za drugu. Kao da se avion samo vrti u krug, ništa se ne mijenja, ne nalazi svoju pistu, niti zaobilazi turbulencije.
Život je turbulencija. I više njih. Nekome kratka, neosjetljiva, nekoga prodrma do petnih živaca.
Nekoga kiša rosulja smoči, nekome ni tornado ne ostavlja tragove. Nije do okolnosti, nego do ljudi.
Kakva god oluja bila, kad nas pogodi bitno je sjetiti se da imamo Oca pilota. On koji s razlogom šalje oluje na naše avione, da bismo Mu mogli povjerovati da ne postoje oluje iz kojih On ne može pronaći sigurnu pistu da na njoj pronađemo svoj mir. Samo ne zaboravite, nitko od nas ne zna koliko putovanje traje. Niti tko će vas čekati kad sletite. Vjerujte dok let traje.
Ankica Ostojić
