Prije dva dana, 16. svibnja obilježen je Međunarodni dan osoba oboljelih od celijakije. Taj dan meni osobno, kao i mnogima s istom dijagnozom, nažalost nije donio ništa novo. Samo nas je podsjetilo da je to bolest o kojoj se, bez obzira na veliki broj novooboljelih, ipak jako malo govori.
Već dvije godine u svojim kolumnama želim pisati o ovoj temi, i mislim da je svibanj kao mjesec svjesnosti o celijakiji, zapravo idealno vrijeme da celijakiji damo malo medijskoga prostora.
Celijakija je najčešća kronična gastroenterološka bolest. To je trajna nepodnošljivost proteina glutena, koji se nalazi u pšenici (pšenični prolamin i glutenin), ječmu (hordein), raži (sekalin) i, eventualno, zobi (avenin). Istraživanja su pokazala da oboljeli nisu osjetljivi na ostale žitarice, rižu i kukuruz, budući da one ne sadrže toksične prolaminske frakcije.
Kada je tolerancija na gluten ograničena, tijelo stvara antiglijadinska protutijela, koja napadaju molekule glutena. Na taj način dolazi do oštećenja sluznice tankog crijeva i uništenja crijevnih resica. Posljedica je malapsorpcija, odnosno otežana i smanjena apsorpcija hranjivih tvari.
Kliničke su manifestacije celijakije jako različite. Razlozi toj raznolikosti nisu poznati, ali mogu ovisiti o dobi i imunološkom statusu osobe, količini i vremenskoj izloženosti organizma glutenu te stanju probavnog sustava.
Same kliničke manifestacije bolesti mogu se podijeliti u gastrointestinalne (“klasične”) i ne-gastrointestinalne.
Gastrointestinalne kliničke manifestacije obično se javljaju kod djece od 4 do 24 mjeseca starosti, a ne-gastrointestinalne kroz simptome u starije djece i odraslih osoba.
Bez ovih nekih stručnih pojmova, opis celijakije iz mojega kuta bi bio ovakav.
Gdje god da pođete morate planirati obrok. Ako idete u najobičniju šetnju u kojoj se možete duže zadržati, u torbu ćete ubaciti barem neki dopušteni slatkiš. Ako idete na more ili planine danima prije istražujete smještaj, mogućnost osobnog pripremanja obroka i ponudu bezglutenske hrane.
Ako dijete celijakičara šaljete na ekskurziju jednako vam se piše. Istražujete, objašnjavate, pitate i najčešće se razočarate.
Nama naškodi i žlica pšeničnoga brašna pa nam nemojte nuditi kolače u kojima nema „puno“ brašna.
Nemojte se osjećati neugodno ako nas nemate čime „počastiti“. Mi smo već navikli ne jesti svugdje.
Ne budite mrzovoljni i ne prevrćite očima kada u restoranima prije naručivanja obroka postavimo nekoliko pitanja. To činimo zbog zdravlja i mogućih posljedica, ne iz hira.
Nemojte nas čudno gledati kada u trgovini svaki proizvod stotinu puta prebacimo preko ruku, jer ako ne čitamo deklaracije, ne znamo smijemo li konzumirati neki proizvod. I kad smo već kod deklaracija, malo ih bolje obilježavajte, da nam olakšate.
Nismo ludi jer imamo posebne miksere, kuhače, tave i lonce, samo smo oprezni.
Pojam kontaminacije glutenom objašnjavam svaki dan iznova, često istim ljudima. Vrijeme je da ga se usvoji.
Ovo je tema o kojoj bi se mogle napisati knjige, jedna kolumna nije dovoljno velik prostor.
Najvažnija stavka u čitavoj mojoj bezglutenskoj borbi je upoznavanje toliko dobrih ljudi, nesebičnih, uključeni u grupe podrške i pomoći novooboljelima. U posljednjih pet godina preko mojih ruku su prešle stotine i stotine kilograma bezglutenskoga brašna pomoći za celijakičare koji si ga ne mogu priuštiti zbog njegove visoke cijene. To brašno su poklanjali ljudi koji su celijakičari u uređenoj državi koja brine za svoje oboljele. Tu granice nisu problem, nitko ne pita koje si vjere, nacionalnosti i odakle si. Samo smo ujedinjeni u želji da nekome olakšamo njegovu bezglutensku borbu.
I za kraj samo upamtite, mi nismo na dijeti, naša posebna prehrana je doživotna. Mi nismo hir. Mi smo celijakičari.
