U bolnici, na smrtnoj postelji, ležao je jedan starac. Bili su to njegovi posljednji sati života. U jednom trenutku, starac jedva otvori oči i oko svoga kreveta vidje skupljeno nekoliko prilika. Nije ih uspio prepoznati pa ih upita:
„Prijatelji, tko ste vi?“
Jedna od prilika reče:
„Mi smo tvoji zanemareni snovi, zatomljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si za života mogao učiniti, a nisi.“
„Žao mi je zbog toga, reče starac, ali cijenim što ste se barem došle oprostiti sa mnom na kraju moga života.“
„Nismo se došle oprostiti s tobom, reče jedna prilika, došle smo s tobom umrijeti.“
Želiš nešto mijenjati, a ne možeš se pokrenuti? Želiš otići, al’ se bojiš promjene? Želiš vrisnuti iz petnih žila, al’ ne želiš da te itko čuje? Nisi sam.
Ponekad bi rekao ljudima da prekinu sa ‘igrama’ koje umaraju, ali ne želiš nikoga uvrijediti, jer misliš na druge?
Htio bi da se nadograđuješ u svakom danu i svakom obliku, ali ti ne dopuštaju životne situacije? One na koje ne možeš utjecati, i one koje kao u inat diktiraju život. Nisi sam.
Ponekad poželiš da jutro ne svane, ili barem da tebe nema u njemu. A On ti otvori oči i kaže: “Još si živ“.
Trpi. Nisi sam.
Ima nas koji svašta želimo, ali se bojimo reći naglas. Nespremni na nerazumijevanje, u strahu od podsmijeha, sami sa svojim mislima.
A zašto? Život kratak kao treptaj oka, a mi stalno nešto čekamo.
Nova haljina stoji u ormaru i čeka neku priliku. I prođe joj moda, a ne dođe prilika. Stvori priliku.
„Hajde javi se za kavu“, pa prođe život, a nijedna strana se ne javi. Sutra ćemo, idući tjedan ćemo. Sve nešto odgađamo, a ne znamo hoćemo li jutro dočekati.
One neke posebne šalice za kavu čekaju posebne prigode, a crveni ruž samo rođendan.
Tko kaže da cipele na petu nisu za svaki dan? Jesu , ako ti tako želiš. I tko ti može ograničiti unos šećera, ako te šećer čini sretnim? I tko ti može reći da „nisi ti za toga“. Za svega si, ako želiš. Stvori priliku.
I mijenjaj se, ako želiš! I otiđi ako želiš. I od ljudi se može otići.
I vrisni iz petnih žila, kao da je važno što će te netko čuti. I reci što misliš, jer je vrijeme da misliš i na sebe. I obuci najljepšu haljinu, cipele na petu, stavi ruž, neka nije rođendan. Stvori priliku.
I uzmi pročitaj onu knjigu koja čeka da imaš vremena za nju.
Stvori priliku, malu svakodnevnu. Priliku da usrećiš i sebe i druge, da mijenjaš što se mijenjati dâ . Jer prebrzo se one same skupe oko bolničkog kreveta.
Ankica Ostojić
