Mateja sam upoznala prije nekoliko dana. Samo ja njega, on mene ne poznaje . Možda smo se nekada sreli na oštrom kamenu međugorskih brda, ili se mimoišli pod hladovinom ispred vanjskog oltara. Ne znam. A nije ni bitno, bitan je Matej.
Upoznala sam ga preko njegovoga profila na društvenoj mreži kada mi je iskreno svjedočanstvo koje je napisao privuklo pažnju između mnoštva tema koje sam taj dan prelistala.
Na slici mladić od nekih dvadesetak godina grli invalidska kolica u kojima sjedi duplo starija žena za koju se vidi da ju život nije mazio. Njegovo svjedočanstvo prijateljstva sa Marijom čija kolica grli, tjera me da čitam dalje.
Shvaćam da su Matejeva svjedočanstva već pronašla put do čitatelja na raznim vjerskim portalima.
Nakon četiri srčana udara i zabrane bavljenja sportom koji mu je u tada bio najvažnija stvar na svijetu, Matej gubi kompas u svome životu. Traži ga idućih sedam godina. Pomislio je da ga je pronašao onaj dan kad je odlučio počiniti samoubojstvo.
Kako sam reče u svojim svjedočanstvima, nakon previše godina bježanja, srama zbog vlastita izgleda, duboke depresije, alkohola, bluda, opijata, tuča, osjećaja potpune bezvrijednosti, izranjenosti samog sebe i drugih, lutanja i promašenosti života, pomislio je kako je to jedini izlaz.
Iako siguran u odluku, u srcu je osjećao strah i nadu da će se u tom trenutku dogoditi nešto što će ga otkloniti od nauma. Otvarajući ladice pronađe Sveto pismo i otvori, kako kaže, tu knjigu od 1814 stranica koju je poznavao samo kao poklon od kuma za krizmu.
Nasumično otvorenu, pritisne prstom na jedan redak koji mijenja njegov život.
Deveto poglavlje, deveti redak Matejevog evanđelja. „ Ostavi sve i pođi za mnom“.
Tada Matej shvati da Bog nikada ne napušta.
Svaki dan iznova upoznavao je Bibliju, Boga i svoj novi život.
Iako je preživio tolike srčane udare i imao zabranu pretjerane fizičke aktivnosti,odlučio je poći pješke na put od 500 kilometara moleći za drugoga, ne za sebe. Njegovo zavjetno hodočašće u Međugorje dogodilo se kroz tri etape. U prvoj ga je, kako kaže, nosila ljubav prema sestri za koju je molio. Nakon pola puta shvatio je da ne može dalje. Tada je osjetio da će ga drugi dio puta nositi sam Bog. Na trećem dijelu puta, kada je prešao iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, čekao ga je njegov zemaljski otac i bio mu potpora do kraja hodočašća, do Međugorja. Čitavim putem uz njega je bio njegov prijatelj Mario ili kako ga Matej naziva, njegov Šimun Cirenac.
Na sva pitanja nakon otkrića Boga Matej je postepeno dobivao odgovore. I kada je dobio dijagnozu tumora u svome tijelu, Matej je znao da će Bog učiniti ono što je potrebno. I bi tako.
Danas je, sudeći prema onome što društvene mreže pokazuju, Matej sretan. Radi s onima kojima je pomoć najpotrebnija, tu je našao svoje ispunjenje da bude prijatelj drugome.
Danas je Matej suprug i otac. Danas je Matej i inspiracija svima koji ga do sada nisu upoznali.
Danas je tema moje kolumne, sutra će možda biti razlog što će neki drugi mladić odlučiti promijeniti svoj život.
Bit će razlog da se okrenemo oko sebe i pronađemo Mateja u blizini, ali onoga koji još otvara ladice i traži u njima spas.
Danas nam je Matej pokazao da Bog ne napušta, a i da smo mnogi dobili onih 1814 stranica na poklon.
Samo ih treba otvoriti. Nasumično.
Ankica Ostojić
