15.4 C
Međugorje
29.09.2222.

‘Plaču li jeleni?’

Odmah na početku  da znate da bi se ovaj tekst danas mogao nazvati recenzijom, a ne kolumnom. No, svejedno, i recenzija nekad dobro dođe, osobito ako ste pročitali djelo, pa ćemo vidjeti je li nam oduševljenje obostrano.

Nedavno je u moje ruke došla knjiga fra Ante Marića „Plaču li jeleni“. Ne znam zašto je trebalo proći toliko vremena od njenoga izlaska do toga da ju pročitam, ali opet, valjda se i to dogodilo s nekim razlogom.

Odavno u ruci nisam držala korice koje su na  stranicama  između njih imale tako tešku temu.

Toliko ponosa, suza, boli, ljutnje, vjere, gladi, sreće, molitve odavno netko nije bolje sročio u tekst.

Radnja romana opisuje život u gladnoj i suhoj Hercegovini u vrijeme Prvoga svjetskog rata. Opisuje borbu hrabroga fra Didaka Buntića da od gladi spasi izmučenu i nejaku djecu Hercegovine i da ih smjesti u obitelji tada bogate Slavonije. Opisuje ljubav i ispružene ruke slavonskih obitelji da othrane tuđu djecu i spase im život.

S druge strane, djeca koja ne razumiju zašto su morali otići od svoje obitelji, ne razumiju da nijedna majka ne bi dala svoje dijete osim ako to ne bi spasilo njegov život. Naravno da nisu mogli razumjeti, to su bila djeca koja su tek krenula u školu, a i mlađi.

Koju li je hrabrost sam fra Didak morao imati da se odluči na takav potez i koje su povjerenje roditelji djece morali imati prema njemu da stave svoje dijete u vlak spasa?

I Bogu hvala, spasi ih fra Didak, otkinu ih od gladi suhe Hercegovine, i mnogi se vratiše svojim obiteljima.

Mnogi, ali ne i Marko čiji život roman opisuje. Za sve vas koji do sada niste pročitali , nećemo dalje otkrivati sadržaj. Uzmite knjigu, pakiranje maramica će vam također trebati, i već na prvoj stranici ćete se osjećati kao da s Markom proživljavate njegov put. Na devetoj ćete se već isplakati, a 3 i pol sata kasnije (toliko je meni trebalo da ju pročitam ) ćete već razmišljati kako previše stvari u životu uzimamo zdravo za gotovo, te kako smo za mnoge nezahvalni.

Ovaj roman definitivno treba razmotriti kao obveznu lektiru u osnovnoškolskom obrazovanju, da naša djeca nauče kako su živjeli njihovi vršnjaci prije stotinjak godina na istim prostorima. Da shvate zašto im škola nosi ime fra Didaka Buntića, te što je on značio za Hercegovinu u vrijeme Prvog svjetskog rata.

Teško da ćete ostati imuni na polje emocija koje Marko svakom svojom rečenicom prostire pred čitatelja. Dječak koji svoje spašavanje vidi kao izdaju svoje majke, braće, djeda i samoga fra Didaka, te im ne može oprostiti što je baš on izabran za vlak koji će napustiti njegovo selo. Krici i plač djece za svojim roditeljima pokrenut će lavinu emocija, koju do kraja knjige nećete moći obuzdati.

Nema potrebe da dalje recenziramo, ovo djelo morate dodati u spisak pročitanih. Za zahvalnost, za poštovanje prema fra Didaku i svakoj majci koja je od svoga sukna otkinula svoje dijete da mu spasi život. Za ljubav prema svakoj slavonskoj obitelji koje su primile djecu – žive kosture iz Hercegovine.

Fra Anti hvala za ovo djelo, a vi ne zaboravite maramice za 235 stranica života koje morate pročitati.

Ankica Ostojić

 

Youtube kanal

Instagram

Kolumne