Jednoga dana odlučio sam odustati. Odjednom sam odlučio dići ruke od posla, veze i duhovnosti. Zapravo, odlučio sam odustati od života. Ali, prije nego što sam odlučio to napraviti, otišao sam u šumu na posljednju šetnju s Bogom.
Rekao sam: „Bože, možeš li mi dati jedan dobar razlog da ne odustanem?“
„Pogledaj oko sebe. Vidiš li paprat i bambus?”- upitao me On.
„Da” – odgovorio sam.
„Kada sam ih zasadio, dobro sam se brinuo o njima. Pazio sam da budu na mjestu gdje ima sunca, zalijevao sam ih. Paprat je brzo rasla i prekrila tlo. Ali, od bambusa ništa. Ipak, nisam dizao ruke od njega. Sljedeće godine, paprati je bilo još više, a od bambusa ni traga. Ipak nisam odustajao. I treća godina bila je ista, kao i četvrta. Ja nisam odustajao. Pete je godine iznikla mala sadnica bambusa. U usporedbi s paprati, bila je ništavna. Ali, samo šest mjeseci kasnije, bambus je izrastao preko tri metra. Pet godina mu je trebalo da pruži korijenje koje ga je ojačalo i omogućilo mu da raste. Uostalom, ja ne bih stvorio ništa što nema mogućnosti za preživljavanje. Znaš li da si ti u to vrijeme, dok si patio, zapravo pružao svoje korijenje? Kao što nisam dizao ruke od bambusa, ne dižem ih ni od tebe” – rekao mi je Bog.
„Ne uspoređuj se s drugima. Bambus ima sasvim drugačiju svrhu od paprati, ali obje biljke čine šumu ljepšom. Doći će i tvoje vrijeme. I ti ćeš porasti “, dodao je.
„Koliko treba da porastem?” – pitao sam ja.
„A koliko će bambus porasti?” – uzvratio je On.
„Vjerojatno koliko god može!” – rekao sam.
„Upravo tako. Učini me ponosnim pa i ti porasti koliko god možeš!” – rekao mi je Bog.
Ovu sam priču prije nekoliko dana pronašla na stranicama Booka. Vrlo jednostavno nam prenosi patnju čovjeka koji je poželio odustati prije nego je uopće dopustio da se njegov korijen ureže duboko u zemljinu koru i dadne mu snage da raste.
Zato Bog uvijek i svugdje ima odgovore za nas i naša pitanja. Nekada će odgovor ležati u bambusu, nekada u paprati, nekada u prispodobi ili govoru na Gori. Ali odgovora uvijek ima.
I tada se sjeti da si stavljen na kušnju jer je možeš pobijediti, i da će te najteži trenutci u životu najbolje oblikovati.
I sjeti se da nema veće snage od one koju ti imaš i u rukama i u srcu.
I nema veće ljubavi od one koju ti gajiš prema drugome.
I nitko ne može znati što je dobro za tebe osim tebe samoga. I da nitko nije vrijedan žrtve zbog koje ćeš ti izgubiti sebe.
I upamti da tornada koja prođu kroz naš život samo očiste smeće koje se godinama nakupljalo i koje je trebalo raznijeti. Nije svaki tornado nesreća.
Možeš se nositi sa svim nedaćama, iako ti se nekad čini nemogućim, ali nema toga što ne možeš učiniti. Samo poželi.
I dopusti sebi nekada biti ranjiva, ali zaliječi rane sama, ne daj da ti ih itko proširi. Poljubi gdje zaboli, proći će.
I ne razmišljaj negativno, jer Bog sve okrene na dobro. Samo vjeruj. I bit ćeš bambus, metrima iznad sviju, s najjačim korijenjem koje nitko ne može uništiti. Jer te On nije stvorio da bi te odbacio, već da bi te sačuvao.
I dao ti je put. Uzmi udobne cipele, ne znaš koliko dugo će ti trebati.
Ankica Ostojić
