Glenn je imao osam godina, kada je u njegovoj školi izbio požar, u kojem je poginuo njegov trinaestogodišnji brat Floyd, a njega su vatrogasci izvukli iz vatre misleći da ni on neće preživjeti.
U bolnici su liječnici također rekli da će sigurno umrijeti, što je zapravo najbolje za njega, jer mu je u vatri potpuno stradao donji dio tijela. No, dogodilo se čudo i dječak je preživio.
Kada je prošla smrtna opasnost, čuo je razgovor majke i liječnika, koji je rekao da bi možda bilo bolje da je dječak umro, jer mu je vatra gotovo sasvim uništila mišićno tkivo na donjem dijelu tijela i sve prste na lijevom stopalu, tako da će biti osuđen na život invalida koji više nikada neće prohodati. Preporučena je amputacija obje noge, ali roditelji, vidjevši koliko je Glenn ožalošćen, to nisu dopustili.
Hrabri dječak tada je odlučio: on neće biti bogalj, on će prohodati.
No, na nesreću, od struka naniže nije ništa osjećao.
Konačno je otpušten iz bolnice. Majka mu je svakog dana masirala noge, a on ih i dalje nije osjećao, niti ih je mogao micati. Ipak, njegova odlučnost da prohoda nije slabila.
Kad nije ležao, bio je u invalidskim kolicima i jednog sunčanog dana majka ga je odvezla u vrt na svjež zrak. Ovaj put, umjesto da kao i obično samo sjedi, bacio se iz kolica. Počeo je puzati po travi, vukući noge za sobom. Uspeo se čak dovući do ograde imanja i uz veliki napor se uspraviti uz nju.
Od tada je to činio svaki dan, pa se vremenom uz ivicu ograde napravila staza. Najviše od svega želio je da u svojim nogama probudi život. Konačno je, zahvaljujući redovnoj masaži, snažnoj volji i upornosti, uspio najprije da stane na noge, potom da oprezno hoda, a onda i da potrči.
Da potrči? Da! Ovo je priča o Glenn Cunninghamu najboljem američkom atletičaru svih vremena.
Nastupio je na Olimpijskim igrama 1932. u Los Angelesu i osvojio 4. mjesto u utrci na 1500 metara, a 1936. u Berlinu, u istoj utrci osvojio je srebrnu medalju.
Dvije godine prije toga Cunningham je oborio svjetski rekord na 1500 metara na otvorenom, a 1936. je postavio svjetski rekord na 800m, te ’38. i svjetski rekord na 1500m u dvorani.
Sve ovo je učinio dječak koji nije dopustio da njegov život obilježi požar u školi.
Mnogi prolazimo kroz razne životne nedaće i kušnje. Ova godina nam je posebno pokazala kako je život nepredvidiv.
U idućoj vam želim snagu Glenna Cunninghama. Da mognete ustati iz osobnih okova kao što je on iz kolica. Da sami propužete preko livade na koju padnete i uspravite se uz ogradu kao Glenn.
Želim vam ogradu na svakom koraku, koja će vas održati uspravnima. I novu stazu koju ćete sami postaviti oko nje.
Da vas ne pokolebaju dijagnoze iz usta doktora, nego da vam daju snagu.
Da Gospodin bude uz vas u svakoj vašoj odluci.
Neka vam bude sretno i blagoslovljeno.
Ankica Ostojić
