„ Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita, i tko ga je stekao, našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene, niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji." ( Sirah )
Bogatstvo. Bogatstvo je danas imati prijatelja. Ali onog pravog prijatelja koji će vam u ponoć biti spreman odgovoriti na poruku, onaj koji neće reći ne znam i ne mogu, nego će naći način da zna i da može. Onaj koji te neće ostaviti kad ga trebaš i onaj koji će sam prepoznati kada ga trebaš.
Prijatelj koji će imati uho kao planinu kad te treba saslušati, ruke kao gorostas kad te treba zagrliti.
I vremena. Taj prijatelj će imati vremena. To je ono što danas nitko nema, i onda se okrenemo i pomislimo: „ Bože, pa kad je prošlo ovoliko vremena?“
Ono nemilosrdno teče, a mi ne idemo s njim, mi smo ostali u nekom klinču između želje da nešto učinimo i svakodnevnih obveza koje nam to ne dopuštaju. I onda jedan dan samo shvatimo da je kasno.
Već nekoliko godina na našim ženskim druženjima nedostaje Ona. Najslobodnija od nas. Bez dlake na jeziku, uvijek realna i iskrena, ponekad i previše. Uvijek u pokretu, nikad umorna. Uvijek dostupna, nije bilo bitno gdje se nalazi, ako je trebaš, Ona će doći. Uh kako je znala „pročitati“ ljude. Godinama poslije povezujem njene rečenice u cjelinu i shvaćam da je za sve bila u pravu. Nikad nije pričala o sebi u zadnjim danima, nije dopustila da ju se žali, uvijek je pitala za nas. Zašto? Jer je bila prijatelj.
Od onog dana kad nas je napustila, druženja više nisu ista. Uvijek se spomene neka njena izjava, na neke se nasmijemo, na neke zaplačemo, al uvijek uz komentar kako joj je „svaka bila na mjestu“.
Imala je tu moć da bude prijatelj u svakom smislu riječi.
Čini mi se da je prije ove suvremene tehnologije sve nekako bilo lakše i jednostavnije,pa i prijateljstva, bez obzira koliko je vremena trebalo da dođeš do nekoga. Kad se sjetim da sam kao dijete do nekih prijateljica pješačila i 3 – 4 kilometra da bi se taj dan igrale. Danas bi na prste jedne ruke mogli izbrojiti roditelje koji bi djecu pustili da sami odu pješke od crkve sv. Jakova do Miletine da bi se družili s drugom djecom. Prije 20-tak godina to je bilo normalno. I tada su se prijateljstva sklapala na igralištima, u učionicama. Nismo imali park, nismo imali igraonice, nismo rođendane slavili u restoranima. Penjali smo se na trešnje, nismo pitali čije su. Pržina je bila najbolji saveznik u igri. Još ako u blizini ima vode, onda su se s njom čuda mogla praviti. Brali smo koprivu pa se s njom bockali po nogama jer je taj dan netko od nas glumio doktora pa smo mu „išli“ da nas liječi. Ta prijateljstva su bila čista i nesebična. Poklanjali smo za rođendan sitnice iz trgovine „Sve po 12 kuna“ jer nije bila bitna vrijednost poklona, bilo je bitno da dođeš na rođendan.
Crtiće smo gledali od 19.20 do 19.30. sati. Ako ga tada zaboraviš, čekaj opet 24 sata do idućeg. Do početka Yutela, kasnije Dnevnika, već smo bili u krevetu.
Znalo se kako se moraš ponašati kada gosti dođu. Pogledom se odgajalo, riječi su ponekad bile suvišne. Znalo se kako se ponaša u crkvi, kako u školi. Učiteljica se poštivala kao rođena mati, susjede si morao pozdraviti 300 puta dnevno ako si ih toliko puta sreo. Znalo se da se u autobusu i crkvi moraš ustati starijima. Čak se sjećam da sam jednom ustala curici koja je bila godinu dana starija od mene. Tad mi je to bilo normalno, sad mi pomalo i smiješno. Babe i dede su već s 50 godina starosti smatrani starcima koje trebaš čuvati i paziti kao zjenicu oka. I sve što tvoja kilaža može podnijeti da poneseš, ponijeo si da oni ne moraju. U ponedjeljak već počinješ pitati smiješ li za vikend negdje, a čitav tjedan se iskazuješ u kućanskim poslovima da udariš na najslabiju kariku roditeljima pa da te puste gdje si zamislio ići. Jer ako si dobar čitav tjedan, neće imati srca da te ne puste. Bili smo malo proračunati, priznajem, ali to je tada bio jedini način. Nismo suzama ništa dobivali osim još više suza.
Ako te ujede susjedin pas kao mene s 4 godine, dobiješ orah. U ljusci. I to ti tada djelovalo super. Jer su ti čak dopustili da ga sam stučeš samo da prestaneš plakati. Nije bilo torta s fondanom, žuti kolač bio sladak kao sada najskuplji slatkiš. Guma nije mogla ostati u kući od nas. Što duža to bolja. Razbijali smo koljena i leđa praveći zvijezde. Gazili noge igrajući sandokana. Ispred svake kuće kredom iscrtana školica. Klikeri se čuvali kao dijamanti. Bože moj jesmo bili sretni. Nitko nije mogao reci da ne može vani jer igra igricu, jer gleda crtić na you tubeu, nije bilo izgubljenih mobitela i razbijenih tableta. Tada sklopljena prijateljstva i sad čuvam. Neke više viđam, neke je život odveo preko granica i oceana, neki su tu. Ponekad prebiremo po uspomenama i uvijek zaključimo kako smo bili sretni i neopterećeni.
Nova vremena su donijela i nova prijateljstva. Sada ih ne stvaramo, nego prihvaćamo. Jednim klikom s nekim smo prijatelji. Mi nismo slali zahtjeve za prijateljstvom, stvarali smo ih i njegovali godinama, trudili se da uvijek budemo pouzdani i dostupni bez wi fi- a. Uspomene su nam modrice na nogama i ožiljci po tijelu, ne slike na Instagramu. Tada smo imali „paktove prijateljstva“. Ulaznice u pakt su bile da budeš dobar prijatelj. I danas bi trebalo uvesti isto, jer prelako odustajemo od nekih ljudi u životu, lako zaboravljamo zajedničko vrijeme i uspomene koje smo skupa stvarali. Brzo se ljutimo, fitilji su nam sve kraći, precrtavamo ljude kao bilješke u notesu.
Ali će svima doći onaj dan kad ćemo shvatiti da je moglo drugačije, da smo se mogli više truditi da nađemo vremena za svoje prijatelje. Da smo im mogli posvetiti više pažnje kad su je trebali, da smo mogli bolje slušati kad im je trebalo naše uho za slušanje, više pričati kad im je trebao naš glas da ga čuju. Svima će nam doći dan kad ćemo pustiti suzu za prijateljem, pogledati u nebesa i pomisliti: „ Zašto baš ona?“ svi ćemo nekada iskusiti onaj zagrljaj za koji je Ona znala da je zadnji, a ja se nadala da nije. Svi ćemo možda nekada čuti riječi: „Nije mene strah, vi se čuvajte“. I tek ćete nekoliko godina poslije shvatiti da ste imali prijatelja koji je više mislio na vas nego na sebe, jer je Njena sreća bila da smo mi sretni. Želim vam takve prijatelje u životu, želim vam da vi budete takvi prijatelji, jer samo takvi možete biti primjer i samo takvi možete biti pravi prijatelj. Onaj koji čuje prije nego ga zovneš, i zagrli prije nego zaplačeš. I dajte svoje vrijeme, najveći poklon danas, ne može se kupiti u trgovini od 12 kuna, jer je neprocjenjivo. Jer jednog dana ćete poželjeti dati godine za jedan sat s nekime, dane za jednu kavu, sate za jedan osmijeh, ali nećete moći. Jer će nažalost, biti kasno. Ne čekajte da bude.
Ankica Ostojić
