Moja pokojna majka često je znala reći “hvala ti Bože na tvome daru”. Bilo mi je jasno kada bi to rekla na neke sretne događaje u životu, međutim, kada bi to rekla i nakon nečega lošeg što bi se dogodilo nisam shvaćala na čemu zahvaljuje. 40 godina kasnije sve shvaćam.
Godinama sam molila na jednu nakanu. Nikad odgovora. U svojoj glavi sam imala viziju toga kakav odgovor na moju molitvu treba biti. Kako godinama nisam bila uslišana, i moja molitva je postajala drugačija. U jednom trenutku ljuta na Njega, u drugom razočarana, u trećem opet počinjem iz početka. Srećom, godinama čovjek raste u svojoj vjeri, više čita, ima više životnoga iskustva i bolje shvaća. I shvatim da je Bog čuo i uslišao moju molitvu. Način na koji je to učinio je bio drugačiji od onoga što sam ja zamislila, ali je odgovor bio tu. I shvatila sam da me godinama izgrađivao kao osobu, u toleranciji, u poniznosti. Moje molitve su me naučile da je nekada dobro zadržati malo vode u ustima prije nego nešto kažeš, da je dobro poslušati dvije strane prije nego što povjeruješ jednoj. Svaki dan me uče strpljivosti, zahvalnosti. A ima tu još posla. Često odlutam, kao i svaki grešnik, padnem pod utjecaj, nagovor, kušnje sa svih strana. Ali i svi ti događaji me iznova izgrađuju. Spoznam malenost i nesigurnost, ranjivost i prolaznost.
I s molitvom i u molitvi lakše nosite ono što vam je dano odozgo da nosite, a da pritom ostanete na nogama. Bolje filtrirate ljude koji su vam potrebni u životu i one koji nisu. Bolje podnosite da negdje niste prioritet nego tek opcija. I na svemu tome zahvaljujte.
Zahvalost je prekrasan dar. I prema Bogu i prema čovjeku. Zahvaljujte na svakom jutru, na svakom križu, na svakoj milosti. Bog je dobar i onda kada nam se čini da nas ne čuje i ne uslišava. I tada Bog čini dobro prema nama samo ga mi nismo sposobni prepoznati. Zahvaljujte za ljude i događaje koji vas izgrađuju u bolju osobu, makar vam se tada činilo da vas lome na komadiće. Zahvaljujte na svim razočarenjima kroz život jer ste iz svakoga ponešto naučili.
Jer kao što Job zavapi: “Nije l’ borba život čovjekov na zemlji?”
Danas je najveća borba biti čovjek. Pored svega što nam se servira pod normalno, treba ostati normalan. Ni mi ni naša djeca nismo dovoljno jaki da se odupremo zemaljskim negativnim utjecajima bez Boga. Nema veće opasnosti nego se prikloniti nekim razmišljanjima i riječima s kojima se ne slažemo, jer se bojimo reći svoje mišljenje, svjedočiti svoju vjeru, da ne bismo bili odbačeni od društva.
Nema veće borbe od osmijeha ispod kojeg je more tuge. Neka vam u vašim borbama On bude oslonac. Neka vam samo On bude utjeha jer nema veće utjehe. I zahvaljujte. Uvijek imamo na čemu zahvaljivati. Zahvaljujte na njegovom daru, makar nam se dar ponekad učini kao križ. Sve nas to izgrađuje, sve nas to osnažuje da nosimo terete za koje smo opet Njegovom milosti predviđeni.
I u molitvi i zahvaljivanju sve će biti dobro. Jer znamo da Bog u dobru surađuje s onima koji ga ljube. (Rim. 8,28) I s Njim ne može biti drugačije. Tijekom pisanja ove kolumne slučajno naletim na davno napisanu pjesmu našeg fra Josipa Vlašića u kojoj između ostaloga piše…
…Dobre su sve ove borbe,
i sve nemoći su dobre,
i susreti i zagrljaji,
i pobjede upravo ovakve,
i jutra i dani i večeri,
i svijet, i križ, i ruke drugih,
i riječi, i tjeskobe, i nade,
i radosti i ljubavi,
i čekanja i snivanja,
i strepnje.
Sve je dobro
i sve je onako kako treba biti,
samo mi nedostaje jedno:
da hrabrije u to povjerujem……
Ja vam, kao i sebi, želim da hrabrije u to povjerujete.
Sve je dobro.
Sve je dobro.
Ankica Ostojić
