Zadnjih 10-tak godina, barem dva puta godišnje, pogledam isti film. Inače ne volim reprize ničega, osim njega. Dušu isplačem na neke tamo imaginarne likove koji su imali dobrog scenaristu i dobru glumačku postavu da bi me vraćali iznova da pogledam radnju kojoj znam i početak i kraj.
Oskarovka Hillary Swank u filmu “Ti nisi ti” (You’re not you) glumi pijanisticu Kate kojoj je dijagnosticirana amotrofična lateralna skleroza ili ALS – neizlječiva bolesti motornih neurona koja joj svakoga dana polako i bolno oduzima slobodu, kontrolu nad vlastitim tijelom i samopouzdanje.
U najtežim trenucima bolesti, ostavlja ju suprug koji nije mogao podnijeti njeno fizičko propadanje tijela. Ostale razloge muževog odlaska nećemo nabrajati.
Shvativši da više ne može sama i da ovisi od pomoći drugih zaposli mladu, pomalo divlju rokericu Bec. U prvim trenucima njihova susreta nije izgledalo da će se Bec snaći u novoj ulozi njegovateljice. Do kraja filma Bec ne samo da je odradila svoj posao najbolje što je mogla nego je bila i najbolji prijatelj, rame za plakanje, osmijeh kada treba. Njene ruke su uvijek bile raširene kada je Kate trebala zagrljaj.
Zašto ovaj film gledam iznova? Ne znam. Možda da shvatim da od dosadašnjih dijagnoza uvijek može biti i gora, da filtriram na koga bi u sličnoj situaciji mogla računati, da shvatim imam li već Bec u životu?
Ove godine mi se dogodilo to da sam postala Bec. Ne za novac, ne kao posao, nego kao obvezu u poštivanju Božje zapovijedi .
Nije lako, ljudski nekada i počnem žaliti samu sebe, kao i mnoge druge u istoj situaciji. Ali shvatiš, to je život! Nekada lagan, nekada kao kameni blokovi na leđima.
Gledajući život pijanistice Kate iz gore navedenoga filma lako je shvatiti koliko je život nepredvidiv, kako oni kojima smo najviše vjerovali mogu prvi otići kada nam najviše trebaju, i kako oni koje “zadnje” upoznamo mogu imati najveći utjecaj na naš život.
Jer tako dođu godine kada se pomiriš s time da nećeš hodati Kineskim zidom, ni slikati Machu Picchu, niti prehodati Camino de Santiago- svoju neostvarenu želju.
Dođu godine kada ti samo treba da je mir.
I tada ti je u redu imati samo jedno rame za nasloniti glavu kad je od umora više ne možeš sam/a držati. I da imaš jedne ruke koje znaju kad ti trebaju raširene. I da imaš nečije vrijeme, jer si ga zaslužio/la. I da taj “netko” ne ode kad ti je najpotrebniji. I nemaš vremena razmišljati o svojim željama, jer mnogo stvari čeka tvoj potpis da bi se obavile.
I dođe vrijeme kada činiš nešto što si mislio da nikad nećeš, ali činiš jer tebe čini sretnom/im. Bez obzira na cijenu. I vrijeme kada moraš učiniti nešto što ne želiš, ali učiniš jer je ispravno, “pustiš” jer je pustiti manji grijeh nego zadržati.
I opet natovariš kamene blokove i na leđa i na organ koji kuca, i nastavljaš.
Samo je važno da pod tim blokovima budeš nečija Bec.
Ankica Ostojić
