M.K. je imao 13 godina kada je odlučio da više ne može. Nažalost, nije imao snage obratiti se za pomoć. Jedan okidač utjecao je na mnogo života tu noć. Pozdrav napisan nikad ljepšim rukopisom. Posljednji pozdrav.
M.M je imala 31 godinu kad je Bog odlučio da ona više ne može. Da je proživjela više nego netko za duplo više godina, utjecala na mnoge živote na dnevnoj bazi, i pokazala svu veličinu i hrabrost žene i majke u borbi za ozdravljenjem.
M.K. i M.M su bili prijatelji iz školskih klupa. U istoj učionici sam sjedila i ja.
Godinama nakon ostaje pitanje: ”Zašto?”
Zašto Bog dopušta patnju? Zašto je dopustio da jedno dijete ne pronađe izlaz iz svojih pubertetskih problema, osim onoga najgoreg rješenja? Zašto je dopustio da se majka morala pozdraviti sa svojim dvogodišnjim sinom jer je bila svjesna svoje smrti?
Zašto općenito dopušta patnju, ako je svemoguć i može nas zaštititi od bolesti, neuspjeha, patnje svakog oblika?
Kad nas dotakne neka bolest, patnja, mogli bismo reći da je ljudski zapitati se: ”Bože, zasto baš ja, zašto baš on, ona?”
Zašto se mora trpjeti u ionako prekratkom životu, i zašto ta patnja na kraju mora završiti najčešće najgorim ishodom?
Sveta Faustina svome Dnevniku piše: „Kad sam jednom prilikom proživljavala tešku muku, svratila sam u kapelicu i molila Isusa da mi podari snagu. Nakon kratke molitve vratila sam se svojim dužnostima puna žara i radosti. Tada mi je rekla jedna sestra kako sam zasigurno puna radosti kad tako blistam i da meni Bog sigurno ne šalje nikakva trpljenja, samo zadovoljstva. Varate se sestro, rekla sam joj, kad jače trpim moja je radost veća.“
Možemo li mi malovjerni, u svojoj patnji biti radosni? Možemo li prema Isusovim riječima upućenim Faustini sakriti svoju bol pred drugima? Isus joj je rekao:
„Dijete moje najviše mi se sviđaš u trpljenju. U svojim tjelesnim i moralnim patnjama ne traži sućut kod stvorenja…..Kćeri moja, što više budeš ljubila trpljenje, to će tvoja ljubav prema meni biti čišća.“
Isus nije morao trpjeti, ali je svojom mukom dao nama primjer kako ponizno nositi svoj križ.
Sveti Franjo Saleški, crkveni naučitelj, u svome djelu Filotea piše da nije dosta da strpljivo podnosimo bolest, moramo strpljivo podnositi baš onu koju Bog hoće, gdje hoće, među kojim ljudima i u kakvim neprilikama On hoće. To vrijedi i za druge nevolje. Bude li Njegova volja da lijek prevlada bolest, zahvali mu ponizno, odredi li Bog da prevlada bolest, blagoslivljaj ga usrdno..
Znam da se mnogi koji ovo čitate borite sa svojim bolestima, patnjama, neuspjesima. I da ste se kao i ja mnogo puta upitali zašto?
U ovom korizmenom vremenu poradimo malo na sebi. Nije lako, znam.
Dopustimo Gospodinu da se kroz naše ponizno nošenje križa proslavi. Potrudimo se prihvatiti Božju volju makar ona nije uvijek onakva kakvom smo je zamislili. Za svu patnju i bol koju je On prošao zbog nas, toliko Mu barem dugujemo.
Ankica Ostojić
