Kad netko malo „dublje“ zakorači putem, recimo to tako, duhovnog života, zna se dogoditi da počne mrziti svijet i postane sanjar o blaženom životu sa svojim Bogom. Ne bi ta sanjarija bila zlo da takve osobe postanu sposobne preuzeti odgovornost za svoj život i živote drugih. Naprotiv, osobe koje su iznenada otkrile svijet nutrine, vjere i Božje ljubavi često se sakriju u svoj, tako oni to zovu, intimni odnos s Bogom i iz tog odnosa s prezirom gledaju svijet i „grešnike“ oko sebe. Tako uvjerljivo i napadno drugima spominju svoje obraćenje i govore o svom životu prije i poslije tog događaja. Uza sve to, postanu ovisni o osjećajima ushićenosti i oduševljenja te se pred drugima zatvaraju i oblikuju svoj svijet koji je sve samo ne stvaran. Tako im vjera i Bog postanu droga. Nestrpljivo čeznu za uzvišenim trenucima molitvenih ushita i gotovo su depresivni kada to izostane.
Upravo zbog toga zna se dogoditi da imamo odrasle pobožne ljude koji su u isto vrijeme tako infantilni, djetinjasti. Oni nisu sposobni ući u raspravu, jer će odmah drugoga početi napadati i uvjeravati. Oni nisu sposobni biti društveno zauzeti za pravdu. Boje se ući u prostore bavljenja javnim dobrom. Politika je za njih prljav posao i oni tu nemaju što raditi. O sebi imaju jako visoko mišljenje. Nisu spremni u neistomišljenicima vidjeti i priznati nešto dobro. Jako im je blisko mišljenje da bi svi trebali ići putem kojim oni idu i imati iskustvo koje oni imaju. Svijet je za njih pokvaren i zao pa zato što dalje od njega! To što su u tijelu, doživljavaju kao prokletstvo i čeznu za trenutkom kada će se osloboditi toga ropstva. Oni samo žele moliti i uživati u svom zajedništvu s Bogom. Kako se meni čini, to ponašanje nema ništa zajedničko s autentičnim kršćanskim pozivom i putom. Takve osobe su prije duhovni debili, nego li autentični kršćani.
S druge strane, postoje osobe koje od djetinjstva žive svoju vjeru. Bog im je oduvijek prijatelj i suputnik. Kakav – takav suputnik. Taj odnos pamti različite intenzitete. Kao i svaki drugi odnos, odnos s Bogom je jako dinamičan. Možda su ipak u jednom trenutku tog odnosa otkrili nešto novo, prosvjetljujuće i taj trenutak je bio presudan za njihov odnos. No, o tome ih nećete često čuti govoriti. Taj „trenutak u odnosu“ više možete naslutiti, nego li čuti da vam o njemu ta osoba govori. Takve osobe čine se snažne, stabilne i hrabre. Ne boje se podnositi teret života i ne plaču jer je svijet u kojem žive pokvaren i zao. Ustrajne su i skromne u opredjeljenju za čovjeka pa im nije problem prihvatiti druge i drugačije. Hrabre su izreći svoj jasan kršćanski stav o bilo kojoj temi i u isto vrijeme drugoga ne osuditi zbog različitosti stava. Ne boje se uključiti u procese kojima se uređuje društvo. Vjera i odnos s Bogom nisu ih učinili nesposobnima za izgrađivati svijet u kojem žive. Naprotiv, svijet im je izazov! U nj žele unijeti evanđelje. Diskretno nastoje biti sol i svjetlo. Svjesni su da nemaju drugi svijet u kojem bi trebali živjeti. Svjesni su da su oko njih ljudi takvi kakvi jesu i da nemaju druge ljude koje bi trebali ljubiti. Prihvaćaju ih takve i čine im dobro, prepoznajući u njima crte Božjeg lica, iako ti isti ljudi možda niječu Božju opstojnost. Kršćaninu to ionako nije presudno da bi nekoga ljubio. On zna da je taj čovjek njegov brat, Božje stvorenje, koje ima besmrtnu dušu isto kao i on. Tog brata i sestru je Krist otkupio.
Uvijek mi je na određeni način smetalo kada bismo pjevali pjesmu Čuj, sveti Franjo nas i došli do dijela pjesme u kojoj se kaže: „Ko seraf čist i svet ti prezreo si svijet!“ U meni bi se nešto bunilo. Ne, Franjo definitivno nije prezreo svijet u kojem je živio! On je samo razumio svijet u njegovoj cjelovitosti: vidljivi, pojavni svijet i onaj nevidljivi, vječni. Ako je vječnost pretpostavio vremenitosti, nije zbog toga sve tjelesno i materijalno gledao s prezirom. Ako je vremenito i tjelesno gledao očima koje su pročišćene vječnošću, on nije manje ljubio to što je u tijelu i od tijela. On nije bio anđeo nego čovjek. Znao je da je Riječ tijelom postala. Znao je da je Bog ne samo stvorio svijet, nego se njime i uprljao postavši materijalan, tjelesan i smrtan. Od toga trena naš odnos prema svijetu i tijelu nije i ne smije više biti isti – to je Franjo dobro razumio. Znao je da sav život ne stane u ono tjelesno, vremenito. Znao je da sav život ne stane u ono što zovemo vidljivi svijet.
Nikada ne smijem prezreti svijet! Nikada ne smijem prezreti tijelo! Nikada ne smijem podrugljivo govoriti o materijalnom, pojavnom. Razbit će mi se o glavu! Dok je moj odnos prema svijetu i tijelu takav, nikada neću postati cjelovit čovjek, nikada neću postati zreo kršćanin i nikada neću prestati biti čudak. A ako sam necjelovit, nezreo i čudak, logično je da ću se bojati izići u svijet i raditi na njegovoj izgradnji. Radije ću se zavući u svoju „duhovnu mišju rupu“ i iz djetinjastog (ne djetinjeg!) odnosa s Bogom s prezirom promatrati taj „prokleti“ svijet. U međuvremenu, neki drugi njime će se baviti i u(ne)ređivati ga onako kako oni žele.
Ne smijem se nikada odreći istine da sam svjetovan, jer time negiram sebe. Ja jesam svjetovan, tjelesan! No, time nisam manje duhovan. Moje tijelo i svijet u kojem živim nisu nužno negacija moje duše i neba za kojim čeznem. Ja sam i svjetovan i duhovan, ja sam i zemaljski i nebeski. Ako to negiram i prezirem, ja sam debil! Sve što jesam i što oko mene postoji trebam unijeti u svoj odnos s Bogom! Tada sam na putu da postanem cjelovit čovjek, a prestanem biti duhovni debil.
PS. Pod pojmom „debil“ razumijem osobu koja nije cjelovito razvijena tj. osobu koja fizički ima npr. 39 godina, kao ja sada, a mentalne sposobnosti su joj kao da ima 5-6 godina. Otprilike, tako nekako… Da ste mi živi i zdravi!
fra Josip Vlašić
