Razgovarao sam često s jednim mladim fratrom. Izrazito se trudio u svom duhovnom životu. Htio je rasti. Provjeravao je napreduje li u življenju evanđelja. S vremenom se našao u problemima koji se tiču međuljudskih odnosa. Konkretno, nikako nije uspijevao, po svom mišljenju, imati dobar odnos s osobom koja ga je ponižavala i koja ga nije uzimala u obzir. To ga je jako boljelo. Trudio se biti blag i ponizan. Pripovijedao je kako je jednom slomljen od te napetosti došao u kapelicu pred svetohranište želeći s Isusom razgovarati o tom opterećujućem odnosu. Često je ponavljao Isusu da želi ostati njegov i molio ga za snagu da uspije šutjeti i trpjeti. Pitao sam ga misli li da je to jedini put kojim treba ići da bi bio i ostao Isusov? Zbunio se.
Pohvalio sam njegovu blagost i poniznost jer sam u njima vidio nevinu želju da nasljeduje svog Učitelja. No, bila mi je želja otvoriti mu oči i za drugu dimenziju Isusovog puta. Dio Isusove blagosti i poniznosti jest i hrabrost zauzimanja za sebe. Dovoljno se sjetiti onog odvažnog pitanja, nakon što je dobio pljusku u obraz: „Zašto me udaraš?“ (Iv 18,23b). Dio njegovog odnosa s ljudima je da kaže svoje mišljenje i onda kada zna da se to mišljenje neće svidjeti njegovim sugovornicima. Pokazao je to u tolikim raspravama s farizejima i pismoznancima. Možemo reći da je Isus tako ustrajno branio svoju slobodu da su ga neistomišljenici zbog toga uklonili s lica zemlje. Isus je imao hrabrosti suprotstaviti se i Mariji i Josipu. Onaj dio njegove osobne povijesti kada se kao dvanaestogodišnjak „izgubio“ u Jeruzalemu čuva uspomenu na to hrabro čuvanje svog osobnog puta. No, Isus sve to čini u blagosti. Zna svoj put i čuva ga. Zna svoj put, ide njime i brani ga. Drugi ne razumiju. Drugi ga žele usmjeriti na neke druge putove. Drugi ga žele preodgojiti kako bi ga ukalupili u ideje o Bogu i čovjeku. Isus je spreman ući u konflikt kako bi sačuvao svoju slobodu i svoje dostojanstvo.
Lijepa je želja biti Isusov. Nema veće i ljepše želje koja se može roditi u srcu jednog kršćanina. No, ponekad se zarobimo tom željom razumijevajući kako „biti Isusov“ znači tek jednostavne ustupke koji nas ne uvode u konflikte. Bojimo se suprotstaviti drugima. Nemamo hrabrosti biti svoji. Stenjemo pod teretom tuđih bremena kojima se nabacuju na nas. Čuvamo mir, a u sebi smo neizmireni i nemirni. Plaćamo visoku cijenu kako bismo u tuđim očima očuvali vlastitu sliku sebe dobrog i nekonfliktnog. Košta nas takvo bivanje Isusovim. Umori to.
Smijemo li tražiti drugačiji put? Vjerujem da imamo pravo na to. Kada uđeš s nekim u konflikt, to ne mora nužno značiti da si manje Isusov. Kada se nekom suprotstaviš, ne znači da si prestao biti Isusov. Naprotiv, i tada možeš biti Isusov. I možda jedino tada i tako možeš biti Isusov! Patiš od toga da te drugi uvijek prihvaćaju, da za sve što činiš imaš opću suglasnost svih svojih suputnika, da se ne bi nekomu zamjerio, da o tebi dobro misle i govore, da tvoj stav ne bi nekoga povrijedio… Ne, taj put te ne mora nužno voditi tome da budeš Isusov! Isusov možeš biti i ako se suprotstaviš drugima. I nekada baš to moraš učiniti. Možeš biti Isusov i ako ostaneš svoj.
-„Lijepo rečeno. No, kako se to postiže?“ – upitao me.
-„Pitaj Isusa. Čitaj njegove odnose. Razmatraj njegova suprotstavljanja. Pričaj o tome s njim. I reci mu da i dalje želiš biti i ostati njegov! On neka te pouči i tom svetačkom umijeću“ – odgovorio sam mu.
Fra Josip Vlašić
