Ne znam jeste li imali priliku susresti ljude koji vam vrlo brzo dadnu do znanja da oni sve znaju. O čemu god da se započne priča, ostavljaju dojam da sve jako dobro razumiju, a kada je riječ o nekim raspravama u kojima se traži rješenje, oni ga vrlo brzo pronađu. Čudna mi je ta lakoća kojom pronalaze i nude rješenja. Čudna mi je brzina kojom prelaze preko stvari, a pogotovo mi je čudna kada se ne radi o stvarima nego o osobama. I tada oni sve znaju. I tada jako brzo zaključuju i nude rješenja. Naravno, postoje ljudi koju imaju, recimo tako, ulivenu i stečenu sposobnost zaključivanja i koji brzo proniču različite stvarnosti, bilo da se radi o događajima, bilo da se radi o osobama. Takvi ljudi pravi su blagoslov. Imati njih za prijatelje pravo je bogatstvo.
Ipak, ja se bojim onih koji olako sve znaju. Bojim ih se kada jeftino i nametljivo dijele svoje „znanje“. Osobito ih se bojim kada svojim riječima žele zaustaviti tuđe riječi, dajući do znanja da se tu nema više što ni reći ni misliti. Ja ih razumijem kao prijetnju drugima i sebi. Bojim se takvih osobito kada govore o drugim ljudima, kada svoju procjenu nečijih postupaka i nečijeg života predstavljaju kao potpunu istinu o nekome. Želudac mi reagira na to! Često se u meni otme onaj redak iz Psalma: „Ustani, Gospodine, da se ne osili čovjek!“ Kako on može sve znati o nekom čovjeku? Kako se usudi definirati čovjeka na temelju onog što vidi i čuje, pa i na temelju onog što je taj čovjek učinio? Čovjek je otajstvo. Sam je sebi skriven. Sam sebe često ne razumije. I da ga netko drugi može olako procijeniti i definirati? Da netko ukratko i na brzinu može sve o njemu reći? Bojim se onih koji se ne boje govoriti o drugima. Bojim se onih koji olako govore o drugima. Bojim se takvih i ako ikako mogu bježim od njih. Bojim ih se osobito kada svojom procjenom pripremaju lomaču drugima.
Naravno, mi ne možemo ne prosuđivati ljude s kojima živimo. Ne možemo ne donositi zaključke o drugima. Na neki način to i moramo činiti jer po tome odlučujemo, na primjer, s kime ćemo ući u brak, tko će nam biti prijatelj ili s kim ćemo sklopiti poslovni ugovor. Ali ti zaključci i te prosudbe su samo moje viđenje neke osobe. To nije konačna istina. To nije sve što bi se o nekomu moglo misliti i reći. To nije čitav čovjek. To je samo kako ja vidim tog čovjeka. E to je nešto posve drugo od onoga: „Ja sam ga pročitao! Znam ja tko je on! To je to!“
A kako ja drugoga vidim? Vidim ga kroz svoje naočale. Moje naočale su moje iskustvo tj. sve ono što sam kroz dosadašnji vijek proživio. U to iskustvo osobito ulazi i moje iskustvo s ljudima, odnosno moji odnosi.
Moje naočale su i moj sustav vrijednosti. On je posve osoban. Iako s drugima dijelim neke iste vrijednosti, neke druge su ipak posve različite. Te vrijednosti nisu ni dobre ni loše. Ja bih rekao da su one uvijek svete i da ih baš uvijek trebam poštovati. Kad se radi o mojim osobnim vrijednostima tražit ću da ih drugi poštuje, prije nego li da ih razumije, ali i kada se radi o tuđem sustavu vrijednosti prvenstveno ću to poštovati, a tek naknadno ću pokušati razumjeti. Meni nitko ne treba davati dopuštenje za moj sustav vrijednosti, ali isto tako niti ja drugome.
Uvijek se valja podsjetiti da to kako drugog čovjeka „tumačim“ ima veze sa mnom, a ne s onim koga „tumačim“. Moje mišljenje o drugoj osobi je samo moje mišljenje. Netko drugi će tu istu osobu vidjeti drugačije. Na primjer, osobu koju ti organski ne podnosiš drugi će rado imati kao svoga prijatelja i čuvat će tu osobu u svom svijetu. Zašto? Zato jer je vidi i razumije kroz svoje naočale tj. na svoj način, posve drugačije od tebe. Ali, što je istina o tome čovjeku? Ti to ne znaš. Ti znaš tek djelić istine. Jer je čovjek otajstvo, jer je čovjek misterij, ti ćeš uvijek o njemu imati tek svoju istinu. Uvijek će ti dio istine ostati skriven. Zato nemoj brzo i olako govoriti o drugima. Ja se takvih bojim. Bojim se onih koji sve o svemu i o svima znaju. Ne znaju, brate! I to je super!
Fra Josip Vlašić
