Mojsije je bio izabran da predvodi svoj narod iz ropstva u slobodu. Što je to za njega značilo? Trebao je stati pred Izraelce i prenijeti im Božju poruku. I ne samo to! Trebao je stati i pred faraona, egipatskog kralja, i zatražiti od njega da pusti narod. Stojeći pred tim velikim pozivom Mojsije se osjećao malenim. Shvatio je da ga taj poziv nadilazi. Bio je svjestan i vlastitih nedostataka, kako ih je on doživljavao, odnosno svojih granica: „Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak.“ (Izl 4,10). Mojsije je, naime, bio mucavac. Ipak, ohrabrio se Mojsije. Otišao je svom narodu i objavio mu Božji naum, ali narod ga nije slušao. Sada je trebao poći pred faraona. Tek to mu je bio problem! Govorio je Mojsije: „Kad me Izraelci nisu slušali, kako će me, spora u govoru, saslušati faraon!“ (Izl 6,13). Borio se sa sobom. I s Bogom s borio. Ali nije Mojsije odustao. Pošao je pred faraona. Više puta mu se vraćao i govorio s njim. Vraćao se i svome narodu. Govorio mu i govorio. I uspio je. Ne s lakoćom. Nije sve bilo savršeno. Ali, uspio je. Vodio je svoj narod do obećane zemlje. Vidio ju je. Vidio je slobodu svog naroda. Vidio je njegov odmor.
Kada malo bolje promotriš svoj život prepoznat ćeš u njemu izazove koji te nadilaze. Suočit ćeš se i s vlastitim granicama. Činit će ti se da si nemoćan, krhak, slab, a to što stoji pred tobom da je tako moćno i da te satire. Nekad će ti se činiti da su se neke osobe ili neki događaji pojavili u tvome životu samo zato da te unište. Mislit ćeš da je to prokletstvo. Gordijski čvor. I stvarno, to će biti tvoj kraj ako se predaš. Ako odustaneš i dopustiš svojim slabostima da vode glavnu riječ u tvome životu, gotov si. Ako budeš plakao nad vlastitim granicama, sručit ćeš brdo nesretnosti na vlastiti život. Nećeš umrijeti, ali to će biti tvoj kraj.
Uči od Mojsija. Priznaj svoje granice, ali se ne boj poći pred faraona. Ne boj se poći pred svoj narod. Ne boj se izabrati slobodu, ma kako daleko morao putovati i ma koliko ti se činilo da će put biti preveć iscrpljujući za tvoju slabu kondiciju. Ne boj se odlučiti za onaj teži, uži put koji rijetki biraju. Ne boj se svojih granica i svojih slabosti. One nisu tvoj nedostatak. One su tvoj dobar dio. Bez njih ne možeš. Imaš određenu moć, ali nemaš svemoć. Nisi i ne možeš biti svemoguć. Na koncu i ne trebaš. To znači da u tvojim sposobnostima moraju postojati granice. Priznaj ih i sebi i drugima.
Na što ćeš se osloniti ako si slab? Nisi se rodio sam. Oko tebe postoje drugi ljudi. Bog ih daje tebi i tebe daje njima. Mojsije je primio pomoć Arona, svoga rođenog brata. On je govorio umjesto Mojsija. Gdje je Mojsije slab, Aron je jak. Tako je i s tobom. Nisi sam. Gdje si ti slab, gdje su tvoje granice blizu, tu je drugi jak i možda ne poznaje granice u onoj stvari s kojom se ti mučiš. Osloni se na druge. To od tebe traži da budeš ponizan i priznaš da ti treba pomoć.
Na što ćeš se još osloniti? Prije nego li na druge, osloni se na Boga. Sjeti se Pavla: „Još ću se više hvaliti slabostima da se u meni nastani snaga Kristova… Zato uživam u slabostima… Jer kad sam slab, onda sam jak.“ (2 Kor 12,9-10). Vidiš, Pavao je ispjevao hvalospjev svojim slabostima. Svoje nedostatke prepoznao je kao prostor gdje se Bog može proslaviti. Gdje je on slab, Bog je jak. Zašto i ti ne bi mogao učiniti isto? Granice tvoje nemoći prostor su Boje svemoći.
Eto tvog trojstva! Prvo, učini što možeš, i učini to najbolje što možeš. Nemoj se štedjeti. Ako se ne potrudiš, ako ne učiniš sve što možeš i ako ne daš sve od sebe, zapravo ono najbolje od sebe, nećeš otkriti svoje sposobnosti i nećeš ostvariti svoje snove. Ostat će ti život neodživljen. Ne boj se platiti cijenu. Velike stvari nas puno koštaju. Koštaju nas i snage i ponosa i vremena. Za nešto trebaš biti spreman umrijeti. Drugo, ne boj se zatražiti pomoć od drugih. Priznaj sebi da ne znaš i ne možeš sve. I ne trebaš sve sam. Bog ti daje druge da se na njih osloniš. Oni neće učiniti ono što ti trebaš učiniti. Oni su tu da ti pomognu. Primi ponizno pomoć drugih. I nemoj zaboraviti da i drugi imaju svoje granice. Ne očekuj od drugih da učine ono što njih nadilazi. Možda ih ti ne uočavaš, ali i drugi imaju svoje granice, svoje slabosti i nedostatke. Poštuj to. Konačno, treće: prije nego li se sam počneš boriti i prije nego li zatražiš pomoć drugih, padni na koljena. Pričaj s Bogom. Slušaj ga. Uči od njega. Traži milost. Osloni se na nju i onda idi u život. Idi u borbu. Padaj često na koljena. Vraćaj se često u Šator sastanka. Uvijek iznova slušaj, moli, hvali, prosi, plači, zahvaljuj…
Prepoznaj tko je faraon u ovom trenutku tvog života. Prepoznaj putove na koje trebaš poći. Bojiš li se? Osjećaš li da si nedorastao? Vjeruješ li da si slab i nemoćan, da ne možeš, da si nesposoban? Bog čeka da ti udijeli milost. I drugi su spremni pomoći ti. Ne boj se pasti na koljena i zasukati rukave. Ne boj se svojih granica i svojih slabosti. Ne boj se životne muke. Ne boj se izgorjeti. Sjeti se: odumrijet će ono za što nisi spreman umrijeti!
