Ovo je pitanje koje mi ljudi relativno često postave. Otkud im to pitanje? Rodilo se iz njihovog iskustva života. Pritisnuti su nekim trpljenjem. Često se radi o fizičkom trpljenju, najčešće zbog neke bolesti. Međutim, tu su i neka druga trpljenja: trpljenja na području psihe i emocija, neuspjeh u ljubavi i odnosima, nestabilnost u financijama, loše iskustvo s drugim osobama itd. Pitanje koje se nad svim tim situacijama postavlja je: „Je li mene Bog prokleo?“, pa mi se zbog toga sve te loše stvari događaju.
Da bi se odgovorilo na pitanje proklinje li Bog, važno je definirati pojam prokletstva. Što je to prokletstvo? Prokletstvo je zazivanje zla nad nekom osobom ili samo zlo koje je osobu snašlo. Prokletstvo je suprotno blagoslovu. Dakle, može li me Bog prokleti? Ne! Bog ne može prokleti osobu! On je tu nemoćan. Iako je svemogući, on je nemoćan učiniti zlo. Bog jednostavno ne može čovjeku željeti i činiti zlo. To bi bilo u suprotnosti s Božjom naravi. Bog nije takav. On je ljubav! Hm. Dobro. A, možda je Bog prouzročio to neko zlo i moje trpljenje da me popravi, da me posveti? Ne! Bog ne može biti uzrok zlu. Ne može on činiti zlo da bi došao do nekog dobra. Sve što on stvara, sve što čini je dobro. Ne, ne! Bog definitivno ne proklinje i ne služi se prokletstvima da bi nas odgajao! Kako će Bog željeti i činiti zlo onomu kojega je iz ljubavi stvorio i komu želi da njegova radost bude potpuna?
Drugo pitanje je kažnjava li Bog? Ili, još konkretnije: „Je li me Bog kaznio zbog nekog mog grijeha? Ili pak zbog grijeha mojeg oca, majke ili nekog drugog od mojih predaka? Možda sam zbog toga obolio? Možda zbog toga trpim? Možda se Bog na meni osvećuje za zlo i grijehe koje su protiv njega učinili moji preci?“ Ma, kako će Bog biti takav? Ne, Bog se ne osvećuje. On ne kažnjava. Kako bi me Bog mogao kazniti zbog nečeg lošeg, zlog što sam učinio? On spašava! Ako sam grijehom sam sebe kaznio, on će me svojom ljubavlju iz zla gledati izvući, a ne me još kaznom dotući i uništiti! Ne, Bog ne kažnjava! Neka ovdje bude dovoljno otići u najljepšu prispodobu koju je Isus ispripovjedio: onu o rasipnom sinu i još rasipnijem ocu. Je li kaznio sina jer je sagriješio? Nije! Je li trebao? Nije! Je li otac zbog toga nepravedan? Zar ne bi bilo pravedno da ga je kaznio? Ne bi! To je naša logika i naša pravednost. Bilo je pravedno dati tom rasipnom sinu ono što mu pripada i otac mu je to dao. Pripadala mu je ljubav očeva, i otac mu je to dao! Pripadalo mu je oproštenje i milosrđe, i otac je to dao! „Oče, sagriješih!“ Kako je otac mogao reći na taj sinovljev plač duše: „Da, sagriješio si i sada ispaštaj svoj grijeh! Odlazi od mene! Nema u mom životu više mjesta za tebe! Proklet bio! Kaznit ću te zbog svega što si učinio s mojom baštinom! To si zaslužio!“ Kako je otac to mogao reći? Možda bi koji zemaljski otac to i rekao, ali naš Otac nebeski? Ne, on tako ne može postupati!
I da, drugi dio pitanja o kažnjavanju! Kako bi me Bog mogao kazniti zbog grijeha mojih roditelja, mojih djedova, baka, predaka? Ne, Bog nije takav! Ako je takav, onda priznajem da imam „problem“ s Bogom. U moju glavu, moje srce i moju vjeru ne stane takav Bog. Ako je tako, onda i u pakao mogu otići zbog tuđih grijeha. Ne! Ne! Bog Isusa Krista nije takav! Pakao i prokletstvo su uvijek stanje „samoisključenja iz zajedništva s Bogom“, kako kaže Katekizam u br. 1033. Pa i „pakao“ na zemlji.
A jesam li ja ipak kriv za svoje trpljenje? Jesi. Tj. možeš biti. Zapravo, ti nisi kriv. Ti si tek slobodan! I zbog te slobode možeš postati i proklet i kažnjen. Odnosno, možeš sebe odvesti u prokletstvo i sebi kaznu izreći. I to uvijek činiš kada se otvaraš zlu i grijehu. Naš narod lijepo kaže: „Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju!“ Ne razbija nam Bog tikve o glavu. Razbija ih netko drugi. Razbijam ih ja sam o svoju glavu ili ih đavao razbija o moju glavu, ako sam s đavlom savez sklopio. Nije Bog kriv! On je nevin! Ako sam ja izabrao put zla, tame, pokvarenosti; ako sam s đavlom svojim zlim životom sklopio savez, ja sam sam sebe prokleo i kaznio. Tj. đavao me je prokleo i kazna je što živim u suradnji s njim. Ne treba tu Bog savršeno ništa raditi jer sam ja već sve uradio. A zašto me Bog ne spasi iz tog zla? Ako vidi da srljam u prokletstvo, zašto ne djeluje? Zato jer si slobodan i jer si sposoban sam razlučiti dobro od zla i opredijeliti se. Valja se zato zla odreći, od njega se očistiti i s Bogom u savez ući. Tada, kada se život Bogu otvori, Bog će sve činiti da ti vrati potpunu slobodu i radost. No, bez tebe to ne može!
Još se nešto čini važnim reći! Isus je rekao da je tijesan, uzak put koji vodi u život. Govorio je i kako je potrebno uzeti svoj križ i ići za njim. Nije trpljenje nužno plod nekih đavolskih sila i mojih grijeha. Trpljenje se dogodi. Križ se dogodi. Patnja se dogodi. Zašto? Ne znam! Život je jednostavno takav. Povremeno težak i zapetljan. Ali ne manje lijep. Zato, više od traženja đavla i zlih sila u svom trpljenju, trebali bismo pronaći način da u svemu tome sačuvamo vedrinu života i iznad svega vršimo volju Božju. Čini se da to možemo postići ako prikažemo svoja tijela za žrtvu živu, svetu, kao svoje duhovno bogoslužje, kako je savjetovao sv. Pavao (usp. Rim 12,1). Tako ćemo svoje trpljenje učiniti plodnim za Crkvu, za svoju obitelj, sebe. Ta patnja će nas pročistiti i posvetiti. Postat će mjesto naše preobrazbe. Postat će prostor blagoslova.
Na koncu, zašto ja na bih imao mir u srcu iako trpim? Zašto ne bih mogao pronaći smisao života iako nije onako kako se meni čini da bi trebalo biti ili bih htio da bude? Da, to je malo teže. Ponekad i malo puno teže. Ali, na koncu, zašto ne bih prihvatio te okolnosti i razumio ih kao izazov? Vjerujem da će mi suočavanje s njima otkriti nove mogućnosti i moje nove sposobnosti. Pa i sposobnost da se u trpljenju posvetim i da od moje svetosti zamiriše svijet. Možemo mi to! Tada trpljenje postaje blagoslov, a nikako prokletstvo i kazna.
