U svakom trenutku svoga života, bez obzira kako okolnosti bile povoljne ili nepovoljne, mi možemo naučiti nešto novo o sebi, o životu, o drugima, o Bogu. Bez obzira je li nam u određenom trenutku života ugodno i lijepo ili je stanje takvo da nam se čini kako jedva izdržavamo zbog neugode i bola s kojima se susrećemo; bez obzira bili okruženi ljudima koji su tako dobri pa mislimo da su anđeli, ili su oko nas zločesti ljudi; bez obzira jesmo li u određenom trenutku uspješni ili neuspješni – mi uvijek možemo učiti. To život čini tako lijepim. Kad god se nešto dogodi, mogu se upitati: „Što iz ovoga mogu naučiti?“
Jedna od važnijih životnih lekcija koju sam nedavno ponovno učio i naučio jest istina da nas nesretnima ne čine određeni događaji, nego naše tumačenje tih događaja. Također, sretnima nas čini naše tumačenje onog što nam se događa. Da, tumačenje je krivo! Odnosno, tumačenje je zaslužno! Jer mi sve tumačimo. Nakon što stvari, događaje, osobe zamijetimo, mi ih odmah protumačimo. A tumačimo ih onako kako mi želimo, onako kako smo naučili ili onako kako su nas naučili. Jedan branitelj u invalidskim kolicima, kada sam ga počeo sažalijevati, rekao mi je da je sretan jer je živ, a neki drugi, u istim takvim uvjetima, bio je u dubokoj depresiji, uvjeren da njegov život nema smisla te da je bolje da umre, nego da tako nesretan živi.
Što me je potaknulo o ovome razmišljati? Za vrijeme nedjeljne mise na pričesti sam primijetio čovjeka čija se lijeva ruka nije vidjela. Držao ju je ispod jakne, a svoju desnu ruku je stavio preko lijeve ruke. Odmah mi je bilo jasno da je čovjek povrijedio ruku, vjerojatno ju je slomio, i drži je u tzv. omči. Nakon mise izišao sam ispred crkve i susreo sam tog čovjeka. Rekoh: „Hvaljen Isus! Što je bilo s rukom?“ A on mi reče: „Bila je viška! Rekli su mi liječnici da mi je dovoljna samo jedna!“ Rekao je to uz smiješak. Razumio sam – čovjeku je amputirana lijeva ruka! Propao sam u zemlju od neugodnosti, a u glavi su mi bile ove misli: „Ajme meni, koji sam ja luđak! Kako sam mogao tako nastupiti?“ Razgovor smo nastavili u lijepom ozračju. Upoznali smo se. Bio je to Dinko. Objasnio mi je kratko svoju muku. Kasnije smo se vidjeli više puta. Dolazio je nekoliko puta kod mene na ispovijed. Često pitam za njega. Divan je to čovjek! Oslobodio me je svojom jednostavnom reakcijom na moje smotano pitanje. Uvijek ću Dinka povezivati s ovom važnom životnom lekcijom. I vjerojatno ću ga često spominjati. Susret s Dinkom bio je dar! Hvala Bogu za Dinka!
Kasnije sam optuživao samog sebe i razmišljao o svom postupku. Rekao sam si kako moram paziti što govorim. A onda sam shvatio zašto sam tako postupio i prestao sam sebe optuživati. Stvar je bila u tumačenju. Čovjeka kojeg sam imao pred sobom ja sam protumačio onako kako se meni činilo najlogičnije. I kad sam se kasnije ponovno našao pred tim čovjekom, odnosio sam se prema njemu onako kako sam ga protumačio. Kada sam konačno dao priliku čovjeku da se sam protumači, shvatio sam da je moje tumačenje bilo pogrešno.
Eto, taj detalj iz moje svakodnevice potaknuo me da sagledam svoja tumačenja svih drugih ljudi koji postoje u mom životu. Potaknuo me da pogledam kako sam u prošlosti sebi tumačio neke događaje svoga života. Jesam li mogao drugačije? Jesam! Bi li mi bilo bolje da sam drugačije protumačio neke osobe i trenutke? Da, bilo bi! Ali to je moj život i moja škola. Što je odživljeno, ne može se ponovno proživjeti. Nije ni potrebno! Također, otkrivam u svojem iskustvu i divim se tolikim dobrim tumačenjima negativnih okolnosti. Sačuvala su me od očaja i tjeskobe. Sačuvala su mi vedrinu i ljepotu života.
Netko reče da iskustvo nije ono što nam se događa, nego ono što mi činimo s onim što nam se događa. Nesretnim me ne čini ono što mi se događa, nego moje tumačenje onog što mi se događa. Nesretnima nas ne čine riječi i postupci određenih osoba prema nama, nego moje tumačenje tuđih riječi i postupaka. Pustimo po strani ono što je objektivno, što je svima jasno, što je pravedno, ispravno, potrebno… Često time opravdavamo svoju nesretnost i to nas vodi u depresiju. I kažemo kako zbog toga i tih ne možemo biti nego takvi: nesretni, depresivni, tužni. Drugi su krivi. Krivo je to što mi se dogodilo. Kriv je onaj tko mi je to i to rekao. Ne, krivo je naše tumačenje onog tko postoji u našem životu, onoga što mi je drugi rekao, onoga što mi se događa. U svemu tomu upravo je oslobađajuća spoznaja da sve mogu drugačije protumačiti. Pokušajmo! Tada život dobrim dijelom postaje nov, a mi postajemo slobodni.
fra Josip Vlašić
