Mnogo je ljudi koje sam u životu susreo. Neki od njih, usudio bih se reći, bitno su obilježili moj život. Svi su ipak ostavili trag, iako taj trag nije bitno utjecao na činjenicu tko sam i što sam. To je tako: svaki prolazak osobe kroz naše živote, svaki susret, svaki razgovor ostavlja trag. Pa i onaj susret i razgovor kojeg ću nazvati usputnim, neželjenim, neplaniranim. Još više od osoba, i događaji oko mene ostavili su trag na meni. Čovjek je takav da gleda i sluša, i da ono što vidi razumije i doživljava na svoj način. I sve to što vidi i kako razumije govori nešto njemu i njegovu životu. Sve se mene tiče. Na otajstven način sve je povezano sa mnom. I ja sa svima i svime. Čudesna jednota. A ipak čovjek ne stane u jednu riječ, u doživljaj, u trenutak, u odnos…
I površan pogled natrag čini me sposobnim sjetiti se osoba zbog kojih sam se osjećao „bezveze“, koji su me rasrdili, uvrijedili. Neki su, opet, učinili moj život tako pokretnim, radosnim, životnijim. Jednom riječju: ljepšim, Neki su mi govorili riječi prihvaćanja i ohrabrivanja, podrške i priznanja. Drugi su tu bili s osudom, s podvalom, s lažima i drugim „smradovima“. Prepoznajem da su neki to činili namjerno, neki pak posve slučajno tj. neplanirano. Prepoznajem i događaje u kojima sam bio „uspješan“, kad mi je sve polazilo za rukom. S lakoćom sam gradio odnose, izvršavao zadatke, ostvarivao planove, rješavao probleme. To je činilo da se dobro osjećam, da sam ponosan, zadovoljan. No, bilo je i trenutaka kada sam činio ono što sam razumio kao svoj promašaj, neuspjeh. Bilo je uništenih odnosa, pogrešnih riječi. Zbog toga sam se osjećao nezadovoljnim, ponekad i potištenim.
I u mom suživotu s ljudima, i u mojim proživljavanjima različitih događaja, postojao je fratar kod kojeg sam se povremeno ispovijedao ili bih s njim jednostavno razgovarao. U trenucima kada bih bio potišten i klonuo, on bi mi govorio: „Ma sve je to dobro! Bit će to dobro!“ U trenucima kada sam bio ljut na druge i sebe, pun srdžbe i želje da nešto činim protiv nekoga ili nečega, on bi isto ponavljao: „Sve je to dobro! Samo polako! Sve će to proći!“ Daleko od toga da sam to razumio. Nešto se u meni bunilo! Kako može biti dobro, kad nije dobro? I kako mogu reći da je dobro, i kako mogu ostati miran, kad je taj netko drugi u mom životu učinio ono što definitivno nije dobro? I kakvog smisla ima čekati da to prođe?
U svom hodu kroz život susreo sam Franju iz Asiza. Postao mi je suputnik. Nakon dugo godina, od njega sam naučio nešto slično onome što mi je govorio spomenuti fratar. Veli Franjo: „Blaženi koji sve podnose s mirom.“ Čuj „sve“! Zar baš sve? Kako, Franjo, misliš sve? Zar i ono što nije dobro? Da, i ono što nije dobro! Sjeti se Isusovog govora o dobru i zlu sjemenu na njivu posijanu, i kako veli da treba oboje rasti sve do konca, pa će se prilikom žetve razdvojiti dobro od zloga! Inače bi dobro sa zlim iščupao. Eto, vidiš! Ne sudi ništa dok Gospodin ne dođe, uči i sv. Pavao. A ti bi odmah sve prosudio i osudio. Pa bi tako i dobro sa zlim uništio. Sve podnosi s mirom i u miru. Zar i grijeh? Da, i grijeh koji je tvoja slabost, tvoja trajna borba protiv njega, tvoje trajno nastojanje da se s grijehom boriš i tvoja nesposobnost da budeš bezgrešan. Zar i grešnost drugoga? Naravno, i to! Oslobodi se simptoma Zebedejevih sinova koji su htjeli na onaj grad koji se Isusu opirao zazvati oganj s neba. I tuđu slabost podnosi s mirom! Ne da svom grijehu i tuđoj slabosti plješćeš, da za to sebe i drugog ohrabruješ i potičeš. Ali, podnosi s mirom. Bez uznemiravanja. Sve će biti dobro. Nisi ti svoju krv za grijeh svijeta prolio. Nisi se u Getsemaniju krvavim znojem znojio i kroz agoniju Kalvarije prošao da bi u zoru osmog dana uskrsnuo za konačnu slobodu i konačnu pobjedu. Zato se smiri i sve podnesi u miru. Jer će sve proći. I sve će na koncu biti dobro.
Priča kaže kako je jedan mladić došao svetom starcu, tužeći se na život i želeći presuditi samom sebi. Nestalo je svakog smisla. Snage je nestalo za ići naprijed. Okolnosti života bile su katastrofalne. A starac je rekao: „Polako samo, sve će to proći!“ Izdržao je mladić, da ni sam ne zna kako. I stvarno su se okolnosti života promijenile. Sve je sada bilo izvanredno dobro i lijepo. Nizao se uspjeh za uspjehom. Pronašao je ljubav svoga života, postigao veliko bogatstvo, bio je uspješan na svakom području. I sjetio se svetog starca i krize kroz koju je u mladosti prošao. Osjetio je neizmjernu zahvalnost i odlučio je ponovno poći do svetog starca reći mu hvala i posvjedočiti mu kako je sada sve dobro. Kad su se susreli, s puno zanosa pričao je starcu o svom životu. A starac mu je samo rekao: „Polako samo, sve će to proći!“
—
Gospodine, kad god sam ostao miran u trenucima sreće, ushita i uspjeha, kao i u vremenima kada nije išlo najbolje, ušao sam u blagoslov. I drugačije: svaki nemir činio je da je postajalo gore i da je sreća kratko trajala. Zato te molim: osposobi me za mir u svemu. Kad sam u miru, daleko vidim i u sebi i u drugom. Moj život je kao more: kad sam nemiran, ne vidim duboko i ne vidim jasno; kad sam miran, duboko vidim. Gospodine, nauči me gledati duboko i daleko i u sebi i u drugima.
