Tim imenom, tim strašnim imenom, tugu je nazvao sv. Ivan Kasijan – strast koja sve proždire! Nabrojao ju je u popisu osam glavnih strasti protiv kojih se čovjek mora boriti. Točnije, mora bi ih pobijediti ako hoće postići istinsku slobodu. Tuga je jedna od strasti s kojom trebamo ući u borbu i pobijediti je. Opisujući učinke tuge na čovjekov život, Kasijan koristi dvije vrlo snažne slike. Reći će da tuga čovjeka iznutra izjeda kao što moljac pojede tkaninu, odnosno kao što crvi iznutra pojedu drvo. Vjerujem da smo imali priliku vidjeti tkaninu koja nam izgleda lijepa i dobra, ali ubrzo otkrijemo da je tkanina puna rupica. Moljac se u njoj ugnijezdio i iznutra ju izjeo. Imaš tkaninu, ali je neiskoristiva! Ne možeš od nje sašiti neku lijepu majicu ili hlače, košulju. Ili crvotočina! Ista stvara. Imaš komad drveta. Čini ti se da je dobar. Kada ga počneš piliti da bi od njega napravio neki lijepi ormar ili otvor za svoju kuću, otkriješ da je iznutra izjeden. I gotovo! Tu sve prestaje! Ne možeš nastaviti raditi s tim drvetom. Iznutra je izjedeno, iako na izvan izgleda prilično dobro. Crv je iznutra sve pojeo.
To isto u nama čini tuga. Iznutra nas pojede. Imaš komad života, imaš komad tijela, ali taj život i to tijelo tuga može proždrijeti, iznutra izgristi. I onda, zapravo, nemaš ni od života ni od tijela ništa. Zato nam se valja protiv tuge boriti, jako se protiv nje boriti. A kako se boriti? Lako je reći, ali kako je pobijediti? Koje je najsnažnije oružje za pobijediti tugu? Kad ti je hladno, trebaš se ugrijati. Pronađeš izvor topline i približiš se tom izvoru. I odjednom ti toplo! Kad si gladan, pronađeš hranu i eto te sitog! Kad si tužan, kad se tuga nadvije nad tvoj život, kada ti želi opkoliti srce, ma kada ti želi ukrasti srce, ti pronađi radost i raduj se. Radošću se bori protiv tuge! I vedrinom. I nadom. I optimizmom.
Kao što je tuga sveproždiruća strast, tako je radost sveobnavljajuća strast. Za razliku od tuge, pogubne i odvratne, radost je strast tako dobra i korisna. Tuga uništava život, radost ga okrjepljuje. Tuga te zatvara drugima, a radost te vodi svima ususret i prima ih u zagrljaj. Tuga ti govori loše o Bogu i svijetu, a radost ti, naprotiv, proširuje srce da u njega primiš Boga i otkriješ ga u svijetu. Tuga će uništiti tvoje samopouzdanje i reći će ti ružno o tebi, a radost će te naučiti voljeti sebe i učiniti te hrabrim. Tuga te čini krutim, radost milosrdnim. Tuga je tama tvom životu, radost je njegova punina. Tuga će učiniti da zakržljaš i potrudit će se da ostaneš slijep, a radost će potaknuti tvoj rast do punine i otvorit će ti oči da pronikneš tajnu sebe, Boga i života uopće. Tuga je negativna, radost je pozitivna. Valjda je zbog svega toga i sv. Franjo Asiški toliko puta ponavljao svojoj braći kako ne doliči slugama Božjim da budu tužni. Valjda je zbog toga i sv. Pavao u svojim poslanicama toliko puta vikao kršćanima da se uvijek raduju, makar se ponekad možda trebalo i žalostiti. Valjda zato i papa Franjo neprestano ponavlja kako nema ništa ružnije nego vidjeti tužnog, namrgođenog kršćanina!
No, je li moguće nikako ne biti tužan? Nije li to utopija? Zar trebam biti maskota koja se uvijek cereka i svemu se smije? Ma ne! Ti smiješ biti potresen. Smiješ zaplakati. Smiješ reći da ti je teško. Smiješ biti čovjek. Ali tuga koja je snuždenost, potištenost, tjeskobnost, plač nad sobom i životom, plač nad križem, plač jer smo žrtva, i jer su drugi pokvareni i mrze nas, i jer nikomu život nije težak kao meni – toga se trebamo čuvati. Ta tuga iznutra izjeda, iznutra sve proždire. I nestane te. To je tuga koja je sveproždiruća strast. Toliko je snažna da „proždere“ i vjeru i nadu i ljubav. Protiv nje se trebamo boriti. Protiv nje se trebamo radovati! Doista, slugama Božjim ne dolikuje da budu tužni! Kršćanin nema opravdanja za tugu. Tužni kršćani su negacija kršćanstva!
PS. Sjećate se mog Dinka iz prošle kolumne? Danas (nedjelja, 19. veljače) su mi javili da je prešao Gospodinu. Nisam se nadao da će otići tako brzo. Nedavno sam ga posjetio u njegovom domu, jer sam čuo da trpi velike bolove. Bio je to lijep susret! Odnedavno je bio u stacionaru. Planirao sam ga vidjeti. Nisam stigao. Srest ću ga u vječnosti. Prepoznat ćemo se! Dinko dragi, čovječe koji si mi postao učiteljem, neka Ti Gospodin daruje pokoj u svom kraljevstvu!
fra Josip Vlašić
