Vjerujem da svatko od nas ima iskustvo kako neke osobe teško prihvaćamo. Ne znamo što bismo s njima. Nikako se ne uklapaju u naše poimanje življenja. Ponašaju se suprotno onomu kako bismo se mi ponašali, govore na način koji nas iritira, njihov smisao za humor u našim očima je sve samo ne zabava. Uz to, odnose se prema životu, tako nam se čini, neodgovorno, a da i ne govorimo o njihovom shvaćanju Boga i odnosu prema Njemu. Po našem dubokom uvjerenju te osobe se tako ne bi smjele ponašati. U to smo uvjereni 150 posto! Iz toga onda proizlazi da te i takve osobe ne smijemo prihvaćati. To bi bio zločin! Naprotiv, najbolje da se od njih distanciramo, da ih procijenimo i osudimo te da ih, na koncu konca, ignoriramo. Nek' oni žive u svom svijetu a mi ćemo u svom. Jadnici!
Da, postoje osobe koje su totalno drugačije od nas. I ništa tu ne bi bilo problematično kada nas te osobe svojim ponašanjem ne bi provocirale, kada naš želudac na njih ne bi reagirao. A tako često se upravo to događa. Uništiše naš život! Uza sve to, jao nama!, često su to osobe koje su nam bliske, koje ne možemo ne vidjeti, ne čuti. Stalno su tu negdje oko nas. Zapravo, na neki način dio su našeg života. Nekad se radi o bližem ili daljem članu obitelji, nekad o radnom kolegi, o susjedu, subratu iz neke molitvene zajednice itd. Zbog njih nemamo mira. Zapravo, njihovo postojanje u našem mikrokozmosu uništava naš život. I uz sve to, nemamo priliku skloniti se od njih. Nemoguće je! Osuđeni smo na suživot s njima, a to znači na nesreću! Katastrofa!
Ima li lijeka? Kako postići da nas drugi ne iritiraju i živciraju svojim životom? Iako neke osobe, čije ponašanje nas živcira, ne možemo izbaciti iz svoga svijeta, možemo izbaciti nešto drugo. I upravo to drugo moramo izbaciti, a osobe nikada! Baš nikada! A što je to što je potrebno izbaciti? To je ono što nam stvara problem u odnosima. Radi se o našoj ideji koju imamo o nekoj osobi. Recimo da je to neka sličica koja postoji u našoj glavi. U toj sličici sažeta je naša ideja, naša vizija određene osobe. Po toj našoj sličici neka osoba trebala bi biti takva i takva. Ako nije takva, onda mi imamo problem. Ne uspijevamo u svojoj glavi pomiriti ideju koju mi imamo o osobi i stvarnost osobe koje se nalazi pred nama. I upravo tu se događaju naši najveći problemi u odnosu s drugima. Zato je potrebno potrgati te sličice.
Svaka osoba je jedinstvena, kao što smo i mi jedinstveni. Ako ja želim da druga osoba bude onakva kakvom je ja zamišljam, tada činim nasilje nad tom osobom, ali i nasilje nad voljom Božjom i nad sobom samim. Ne prihvaćam osobu ako je ne prihvaćam onakvom kakva ona jest. Taj trenutak neprihvaćanja je ulazak u rat s tom osobom. Ne prihvaćam volju Božju ako ne prihvaćam stvarnost neke osobe i ako je želim promijeniti. To je agresija na volju Božju! A nasilje nad samim sobom? Ne dopuštam da u mene netko stavi svoju sliku, da netko u moj život utisne svoj lik, nego trošim snagu i mrcvarim sebe da bih u svojoj glavi kreirao sliku o nekomu. Nakon toga tražim od sebe, od svojih osjećaja i svoga tijela, da osobu koja se preda mnom nalazi poistovjeti sa zadanom slikom. Nepošteno prema samom sebi! Puno poštenije bi bilo prihvatiti osobu u njezinom totalitetu tj. dopustiti joj da bude, da postoji na način kako ona to želi i kako Bog to želi. Naše je tek primiti osobu u svoj svijet.
Ako nismo potrgali sličice koje u našim glavama postoje o nekim osobama, onda nikada u nama neće biti mjesta za određenu osobu. Naša očekivanja i naše predodžbe koje imamo o nekoj osobi stvorit će neku nestvarnu ideju o nekome, i to će onda stajati između nas i te osobe. Nikada nećemo istinski upoznati osobu, nikada je nećemo prihvatiti i nikada se osobi koja uz nas kroz život hodi nećemo moći darovati niti joj se radovati. Sve zbog svojih ideja tj. sličica o toj osobi. Kad potrgamo ideje tj. sličice koje imamo o drugima i koje su krive da očekujemo od drugih da se ponašaju kako mi želimo, postat ćemo istinski slobodni za voljeti druge. A to će biti put u slobodu od drugih. I drugi će biti slobodni od nas. I onda će život biti slobodan, lagan, čist, lijep… Bez toga, život i odnosi u njemu postaju pakao.
—
Gospodine, ti si tražio od Mojsija i Izabranog naroda da „ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu“ (Izl 20,29). Njihova predodžba o tebi mogla ih je zatvoriti da prime pravu istinu o Tebi. Tako je i u mom odnosu s drugima. Kada u svojoj glavi imam predodžbu o nekomu, tada imam potrebu da se drugi upravo tako ponaša, da takav bude. Molim Te, oslobodi moj um i srce od svih ideja, od sličica koje sam o drugima napravio i učini me sposobnim da druge primim onakvima kakvi oni uistinu jesu.
fra Josip Vlašić
