Sjećam se jedne karikature iz vremena studentskih dana koja prikazuje čovjeka kako na svojim ramenima nosi ogroman kamen. Taj kamen ga toliko pritišće zemlji da je sav pogrbljen. Njegovi koraci su teški, maleni i spori. Pored njega stoji drugi čovjek koji ga pita: „A zašto nosiš taj kamen?“ Odgovor je bio začuđujući: „Koji kamen?“
Dogodi se da život na naša pleća natovari kamenje. Ono uvijek čini da život postane težak. Usporava naše korake i troši nam životnu energiju puno više nego kad kroz život hodimo lišeni tog tereta. Ponekad nam kamenje natovare drugi, a ponekad mi sami. Neko od tih kamenja je teže, a neko lakše. Opet, neka kamenja su tu jer ih u određenom trenutku života moramo iznijeti. Ne nositi to kamenje značilo bi nespremnost na žrtvu, ne htjeti umrijeti sebi i žrtvovati se kako bi se ostvarilo neke veće ciljeve. I sami znamo da se veliki ciljevi ne postižu bez velike žrtve. Sviđa mi se izreka: „Umire ono za što se ne umire.“ Ako nisam spreman izdržati znoj i teret života nikada neću dosegnuti svoj maksimum i neću uzmoći ostvariti svoje snove. Kukavice se boje života i nisu spremni podnijeti težinu životnih ciljeva. Koji planinar bi uspeo neki veličanstveni vrh kada ne bi bio spreman podnijeti težinu uspona?
Međutim, neka kamenja su nam nepotrebna. Recimo kamenje nepovjerenja. To je ogroman teret: nepovjerenje u sebe, nepovjerenje u druge, nepovjerenje u svijet. Ono se rađa iz razočaranja. Prilično neugodno iskustvo. Moram li baš nositi taj teret? Ako je jedan čovjek prema meni bio zao, to ne znači da su svi ljudi zli. Ako ih je i 100 prema meni bilo zlo, ipak ima onih koji su dobri. Ako ih ne poznajem, trebam ih pronaći. Nema razloga da prestanem vjerovati u svakoga čovjeka. No ja mogu odlučiti imati nepovjerenje u druge. To je kamen. Ogroman kamen na našem životu. Ili, recimo, kamen krivnje. Rađa se iz razočaranju u samog sebe. Još jedan težak kamen na našem životu. Ok, pogriješio sam u jednom trenutku. Zbog toga je možda netko trpio. Možda sam i sâm pretrpio i dosta toga propustio zbog svojih loših izbora. I, što sada? Mogu mrziti sebe i svakodnevno se razapinjati presuđujući si okrivljavanjem smrtnu presudu. Mogu, ali to nema nekog smisla. Ne koristi mi. Ne koristi niti drugima koji sa mnom žive. Ne koristi niti Bogu da bi me više volio. To je kamen: samookrivljavanje. I kamenje prekinutih odnosa je teški teret na našem životu. I kamenje neuspjeha. Ima ih još dosta.
Kamenje koje sam životom preuzeo na svoja ramena valja izdržati nositi. Kamenje koje se u našem životu zbog određenih okolnosti nađe, a koje ničem ne koristi, jednostavno treba sa sebe zbaciti. Problem može biti u tome što ne razlikujemo kamenje koje nosimo kroz život. Zato je prvi korak koji je potrebno učiniti razlučivanje kamenja. Koje je to kamenje čiji teret ima smisla nositi kako bih ga na kraju hoda mogao ugraditi u kuću života? S druge strane, koje me kamenje na ramenima moga života nepotrebno iscrpljuje, umara i uništava te bi ga bilo dobro sa sebe zbaciti i tu snagu utrošiti za nešto ljepše i korisnije?
Osim razlučivanja različitih vrsta kamenja važno je još nešto: vjerovati da je kamenje moguće zbaciti sa sebe tj. prestati ga nositi. Mnoga kamenja sa svojih pleća možemo lako sami zbaciti, a za neka nam je potrebna sila odozgor. Ma kako do sada kroz život prolazili upoznajući svoje granice, moguće je u sebi oživjeti nadljudsku snagu potrebnu za odbacivanje kamenja. Sveti Pavao će na tu snagu podsjetiti kršćane u Kolosu govoreći im da je njihov život „skriven s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3). Ako uđem u otajstvo Kristovog uskrsnulog života i počnem živjeti iz tog iskustva, tada ću moći, nošen upravo tom snagom, s grobova svoga života zbaciti kamenje i ući u novost života. Za to nas je Uskrsnuli osposobio!
Fra Josip Vlašić
