Autor:
fra Slavko Barbarić
O autoru
Fra Slavko Barbarić, OFM, rođen 1946. u Dragićini u blizini Međugorja, svećenički je red primio 1971. Filozofiju i teologiju studirao je u Sarajevu i Schwazu, a 1973. magistrirao je u Grazu (Austrija). Doktorat iz pastoralne teologije postigao je 1982. u Freiburgu (Njemačka).
U siječnju 1982. počeo je raditi s hodočasnicima u Međugorju, gdje je vodio duhovne vježbe i seminare. Širom svijeta držao je predavanja o međugorskim događanjima. Autor je brojnih tekstova i knjiga o međugorskoj duhovnosti koji su prevedeni na dvadesetak jezika.
Fra Slavko je preminuo na Križevcu u petak, 24. studenoga 2000. u 15.30, po završetku molitve Križnoga puta sa župljanima i hodočasnicima.
O knjizi
Za kršćanina ispovijed doista spada u sržnu i središnju stvarnost njegova života jer je kršćanski život nezamisliv bez pomirenja s Bogom i s ljudima, što se ne može postići nikakvim nagodbama ni ustupcima, već posvemašnjom preobrazbom srca koja se potpuno oživotvoruje samo u skrušenoj sakramentalnoj ispovijedi.
Postoji ozbiljna bojazan da kršćanski vjernici ispovijed ne shvaćaju uvijek onako kako bi ju u duhu Evanđelja trebalo shvaćati. Često ju shvaćaju odveć površno, čak pogrješno, a nije rijedak slučaj da se tomu sakramentu pristupa kao prema mučnom sudbenom postupku koji nekako treba preživjeti. Kad se pak povedu razgovori o ispovijedi, najčešće se čuje da je ispovijed samo kazivanje grijeha te čekanje pokore i odrješenja pa oni koji misle da nisu grješni, ili da su čak bezgrješni, vole isticati da nikoga nisu ubili i da ništa nisu ukrali, tako da se ispovijed uglavnom svodi na to. Rijetko se nađe netko tko bi u taj predmet ubrojio i grijehe propustom.
Ispovijed prije svega treba shvatiti kao susret grješnoga čovjeka i milosrdnoga Boga, kao povratak izgubljena sina u kuću dobroga Oca.
Predmet ispovijedi nije samo učinjeni grijeh nego i neučinjeno dobro djelo, poglavito neiskazana ljubav prema Bogu i prema bližnjima zato što je ljubav najveća zapovijed u Zakonu, a neiskazana ljubav najveći grijeh protiv Zakona koji je – za kršćanina – Isusovo Evanđelje. Tko ne griješi protiv ljubavi, uistinu je bezgrješan čovjek, ali takvih bezgrješnih ljudi nema nigdje. Prema tome, čak ni onaj koji nije počinio nikakvo zlo nije bezgrješan ako nije u potpunosti ispunio zapovijed ljubavi. Svi smo grješnici i svi smo ranjeni grijehom, a ranjeniku trebaju lijek i liječenje.
Bolesniku treba ozdravljenje, a to je upravo ispovijed. Ona je lječilište i oporavilište. Ona zacjeljuje naše ranjeno srce. Ona ozdravlja naše bolesno biće. Liječnik i iscjelitelj jest sam Gospodin Bog, a posrednik je svećenik ispovjednik. Shvati li se ispovijed onako kako bi ju doista trebalo shvatiti, svaka će kršćanska ispovijed biti mnogo temeljitija i mnogo prihvatljivija nego što to često biva.
Ova knjižica želi ti pomoći shvatiti kako će tvoje srce postati i ostati trajno divan cvijet pun svježine, cvijet koji će posebno mirisati MIROM I POMIRENJEM. Ova ti knjižica želi pomoći da se oduševiš cvijetom svoga srca i plodovima koje donosi rascvjetano srce: LJUBAV, DOBROTA, PRAŠTANJE, MILOSRĐE, MIR, DOBROHOTNOST, JAKOST, MUDROST. Želi ti pomoći da se oduševiš radom na polju svoga srca jer se to isplati.
Iz pera autora
Vjerujem da se svatko od nas susreo s pitanjem koje ga je mučilo ili ga još uvijek muči: zašto postoji grijeh? Zašto je nešto zabranjeno i zašto se nešto smatra grijehom? Uvjeren sam da je malotko od nas bio pošteđen ove sumnje: možda je grijeh ipak samo izmišljen da nas zastraši, da nas drži na uzdi, da nam se lakše zapovijeda? Nismo li negdje u dubini duše posumnjali da su grijeh izmislili stariji – roditelji, Crkva ili netko drugi pozivajući se na Boga – kako bi lakše provodili svoju samovolju?
Možda ću biti jasniji ako ovdje ispripovjedim iskustvo koje nosim u duši. Već kroz godine sjemeništa mučilo me pitanje zašto je nešto grijeh. Nisam ga se nikada usudio postaviti naglas jer mi se činilo da bih ispao ako ne glup, onda sigurno bezbožan. To me je pitanje kao tamna sjena pratilo i mučilo tijekom školovanja. Kad sam postao svećenik, nastojao sam uvijek ozbiljno shvaćati svetu ispovijed, ali se pitanje pojačavalo. Slušajući mnoga iskustva ljudi, osjećao sam u dubini duše da mnogi nisu ispravno shvatili u čemu se sastoji grijeh pa ispovijed lako postaje nešto uhodano gdje nikada nije sigurno da se netko zaista i kaje.
Kao mladi svećenik zapao sam u duboku krizu. Pitao sam se čemu ispovijed. S oltara navješćujemo Radosnu vijest, govorimo o grijehu i pozivamo na prestanak s grješnim navikama, a u ispovijedi ili u propovijedi vrlo sam rijetko čuo da se netko poziva na Kristove riječi da se mora prestati s grijehom. Pitao sam se u dubini duše zašto onda uopće propovijedati, zašto uopće ispovijedati. Želio sam vidjeti barem neku razliku od ispovijedi do ispovijedi. Budući da tu razliku nisam otkrivao ni pronalazio, pitanje je postajalo sve obuhvatnije i sve mučnije.
Sada vidim da tu počinju drame mnogih svećeničkih zvanja ako ne otkriju smisao svoga poziva, osobito poziva na pomirenje. Isto tako jasno vidim da mnogi kršćani, napose mladi, imaju poteškoća s ispovijedi jer se pitaju: „Zar opet moram govoriti ono isto? Zašto to moram reći svećeniku?“ Stoga se često događa da mnogi spomenu samo rubne i nevažne stvari, a važne skrivaju i ne kazuju. To se sigurno dogodilo svakom mladomu čovjeku, napose u godinama sazrijevanja i razvoja uopće. Mnogi su tada i prestali ići na ispovijed. Svećenik onda doživljava da oni koji bi se trebali ispovijedati, ne dolaze na ispovijed, a oni koji dolaze, čine to olako i površno.
Sjećam se jedne vjernice koja me zamolila za razgovor o ispovijedi i dobro naglasila da se ne želi ispovjediti. Njezine su prve riječi bile : „Zašto se moram ispovijedati svećeniku koji je čovjek kao i ja? Ja se ispovijedam izravno Bogu!“ Zastao sam na trenutak. Osjećao sam se kao uhvaćen u kliješta. To je bilo i moje pitanje. Nisam znao što bih odgovorio. Onda sam rekao: „I ja imam isti problem s ispovijedi. Zašto se ljudi moraju ispovijedati kod svećenika koji je samo čovjek? Valjda se to ne događa samo zato što su svećenici radoznali i žele doznati što ste učinili! Uvjeren sam da im nitko od ljudi ne kaže ništa novo. Svećenik poznaje sve grijehe, sve ljudske čine. Vaš je problem i moj problem…“
Ona je načas zastala i odjednom smo se razumjeli: tu ima nešto drugo! Nije pitanje samo zašto se treba ispovijedati, nego je riječ o nečem mnogo dubljem. Riječ je o susretu ranjenoga i Liječnika, grješnoga i Svetoga, uvrijeđenoga i Utješitelja, poniženoga i Onoga koji uzdiže ponizne, gladnoga i Onoga koji siti gladne, izgubljenoga i Onoga koji ostavlja 99 ovaca da traži jednu izgubljenu, onoga u tami i Njega koji reče da je Svjetlo, onoga koji je u bespuću i Njega koji reče da je Put, usmrćenoga i Njega koji reče da je Život, osamljenoga i Njega koji želi praviti društvo sinovima čovječjim. Dugo smo razgovarali i oboje ozdravljali u razumijevanju ispovijedi.
Teme
Pravo pitanje
Najveći grijeh
Raditi na srcu
Tko je mjerilo?
Zašto ispovijed?
Priprema
Kajanje
Pokora
O djelovanju Sotone
Ispit savjesti
Nakladnik: ICMM
Autor: fra Slavko Barbarić
Jezik: Hrvatski
Godina izdanja: 2017.
Format: 195 x 120
Uvez: Meki
Broj stranica: 180
